Mauthauzen - Sjećanje na stradanja Srba

MAUTHAUZEN - Državna delegacija Republike Srbije prisustvovala je od 5-9. maja 2023. g. ceremoniji obilježavanja 78 godišnjice od oslobođenja jednog od najzloglasnijih logora smrti Mauthauzen i njegovih pomoćnih logora u Ebenzeu, Harthajmu, Guzenu i Melku (a bilo ih je 48). Posjećena su i dva Saveznička groblja u Ašahu i Rajfendorfu (pored Mauthauzena) iz Velikog rata 1914-1918. g. gdje je stradalo daleko više Srba nego u Drugom svjetskom ratu. 

- Delegaciju je predvodio ministar za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja Nikola Selaković
- Državni sekretar Zoran Antić i državna službenica Dragana Podgorelac
- Ambasador republike Srbije u Austriji Nebojša Rodić, generalni konzul Republike Srbije Vera Vukićević i konzul Dejan Udovičić iz Salcburga
- Predstavnici Ministarstva odbrane i Vojske Srbije, pitomci Vojne akademije (završna godina) iz Beograda
- Predstavnici i studenti Kriminalističko-policijskog univerziteta
- Predstavnici SUBNORa i SUBOSa
- Predstavnici Udruženja potomaka ratnika 1912-1920. g. 
- Predstavnici Udruženja veterana 63 padobranske brigade
- Predstavnici Udruženja zatočenika KL Mauthauzen Srbije
- Svoj doprinos dodali su Crkvena opština Linc, vladika Andrej iz Beča i srpska dijaspora

Po planu i programu Međunarodnog komiteta KL Mauthauzen, Ministarstvo za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja na čelu sa državnim sekretarom Zoranom Antićem i državnom službenicom Draganom Podgorelac, detaljno su razradili satnicu za mjesta posjete s pripremljenim obraćanjima govornika i protokolom polaganja cvijeća i vijenaca.

Rajfendorf pored Mauthauzena, posjeta Savezničkom groblju u kom je ljeti 1914. g. osnovan logor uz lijevu obalu Dunava kao prethodnica svih kasnijih logora u Velikom ratu kao i u Drugom svjetskom ratu. Prvi internirci su bili Srbi s teritorije Bih poslije atentata na Franca Ferdinanda prestolonaslednika Austro-Ugarske monarhije od strane Gavrila Principa. Iako je mnogo ranije razrađen plan rata protiv Srbije. Čak i danas sve učestalije se pojavljuju slična tumačenja kako je Srbija krivac za Prvi svjetski rat što graniči s razumom. Poslije napada na Srbiju uz zarobljene vojnike nastala je hajka na civilno stanovništvo, čak i porodice sa djecom odvođene su u logore. Smještani su uz Dunav i njegove močvare pod vedro nebo, pod kojim nije bilo zaštite od kiše, vjetrova, ciče zime, ljekarske njege. Uz to trpjeli su surovost i sadizam vojnih čuvara. Šta se drugo moglo očekivati od surove njemačko-austo-ugarske vojske kada se pročita nađena kod jednog vojnika „Direktiva o držanju prema stanovništvu u Srbiji“ s potpisom generala Hortštajna. U njoj piše: „Braćo vojnici, mi ubrzo dolazimo u jednu zemlju i među jedan narod koji je gori od najstrašnijih varvara...Zato vam naređujem da prema toj bandi ne postupate sa humanošću, nego sve što je srpsko da uništite i svako lice koje govori srpskim jezikom, bez ikakve milosti da strijeljate. Po ulasku u srpske gradove i sela, hapsite u prvom redu najuglednije ličnosti kao što su državni činovnici, sveštenici, učitelji i u prisutnosti svih odmah vješajte po tri iz svake grupe“. Nije čudo što je već do kraja 1915.g. u logoru stradalo 8000 ljudi. S razlogom trebam sumnjati da taj broj stradalih mora biti daleko veći jer je rat trajao do 1918. g. Danas na tom groblju postoji pet kamenova i krst koji predstavljaju 8000 srpskih vojnika. Na jednom od tih kamenova delegacija je položila vjenac, a na ostale cvijeće. Nakon mnogo godina, zahvaljujući dijaspori i uz pomoć Republike Srpske završena je kapela odmah pored kapele Republike Italije. Za stanje u logoru Mauthauzen zimi 1914 i 1915.g. odlično je opisao savremenik toga vremena Vojislav Pandurović - „da su srpski zatočenici prepatili, kao što niko na svijetu nije patio“. 

Ašah, zapadno od Mauthauzena, samo na desnoj obali Dunava smješteno je Savezničko groblje u kome su Srbi po brojnosti sahranjeni (između 5000 i 6000). Delegacija je položila vijenac. Ministar Nikola Selaković nadahnuto je govorio, jer i on u ovom groblju ima svog porodičnog pretka, kao što ga imaju desetine i desetine hiljada srpskih porodica. Podsjetio je na bolesti, pogotovo tifus koji  je bio fatalan. Na prirodu koja nije bila gostoljubiva u odnosu na rodne krajeve. Ministar je prenio svim članovima delegacije da prenesu sve ovo što su čuli i vidjeli svojim porodicama, rođacima i prijateljima, da kroz razgovore njeguju sjećanja na pretke i njihove nesvakidašnje muke. Da je prema podacima dr Arčibalda Rajsa i ljekarke Slavke Mihajlović u ovom logoru bilo 25000 interniranih, a u Mauthauzenu 30000. 

Harthajm, renesansni dvorac koji je između 1940 i 1944. g. služio nacistima kao eutanazijski dom, u kome su pod šifrom „T4“ uništavali hendikepirane ljude i djecu, osobe s psihičkim oboljenjima vlastitog stanovništva, a kasnije i za rad nespososobnih i bolesnih zarobljenika. Poslije polaganja vjenaca o načinu i svrsi eutanazije govorio je Uroš Tutulić član Udruženja zatočenika KL Mauthauzen.

Ebenze, polaganje vijenca po protokolu položio je ministar Nikola Selaković. Potom se prisustvovalo ceremoniji oslobađanja logora uz već pripremljen program Međunarodnog komiteta.

O proizvodnji dijelova za avione „Meseršmit“ i rakete Fau 1  i Fau 2 kao i za druge dijelove za vojne potrebe nacističke vojske govorio je Uroš Tutulić. Osvrnuo se i na izgradnju tunela, uslovima rada. Posebno na izgradnju kuća na mjestu nekadašnjeg logora.


Guzen – polaganje vijenca pred ostatka dijela krematorijuma i pridruživanje ostalim delegacijama u programu pripremljenom ispred. O uslovima rada govorio je državni sekretar Zoran Antić poput nitovanja krila aviona, motora, tenkovskih dijelova, o kaznama za sabotaže. O kućama podignutim na mjestu logora ( današnji izgled).

Melk- prisustvovanje ceremoniji otvaranja spomenika ispred ostatka krematorijuma od strane Republike Austrije. Prigodan program održan u prostoru muzeja s eksponatima iz vremena logora. Krematorij u odnosu na ostale logore bio je savršeniji, jer je mogao spaliti više leševa nego što je trebalo.
Mauthauzen- pred našom spomen pločom predstavnici Ministarstva odbrane i Vojske Srbije položili su vijenac. Našoj delegaciji pridružili su se ambasador Republike Srbije u Beču Nebojša Rodić, generalni konzul Vera Vučićević i konzul Dejan Udovičić iz Salcburga, kao i brojni članovi naše dijaspore u Austriji, odjevenih u tradicionalne nošnje. Delegacija je posjetila muzej, obišla barake, kupatilo koje je služilo i za usmrćivanje zatočenika gasom, kao i gasne komore. Potom je održana centralna komemoracija na Apel placu uz čitanje „ Mauthauzen zakletve“, na kojem je prisustvovalo preko 50 delegacija i udruženja iz velikog broja svjetskih zemalja polažući vijence. Državni sekretar Zoran Antić uz nekoliko oficira i pisca ovih redova zatekli su delegaciju Republike Mađarske koja je položila vijenac ispred naše spomen ploče. Sekretar je stupio u kontakt uz kraći prijateljski razgovor. Poslije završetka ceremonije delegacija se spustila niz „stepenice smrti“ i kamenolom u kojem su zbog teških uslova rada skončavali za svega 2-3 mjeseca, samo mali broj je preživio zbog fizičke izdržljivosti uz mnogo mnogo srećnih okolnosti i snalažljivosti.


Među njima bio je Miloš Rajšić rođen 1910.g. u Gornjem Selištu pored Gline na Baniji u tadašnjoj Austro-Ugarskoj monarhiji. Njegova priča može poslužiti za snimanje uzbudljivog filma. Sa 17 godina otišao je u Argentinu( pristanište Buenos Aires) radio i kao carinik.1936.g. vratio se u Jugoslaviju, stupa u građanski rat u Španiji( bataljoni „Georgi Dimitrov“ i „ Divisionario“). 1938.g.dva puta biva ranjen na rijeci Ebro. Poslije pada Republike prelazi u Francusku. Francuske vlasti sprečavaju da se ukrca u luci Avr za Meksiko. Kvislinške vlasti Francuske predaju ga Nijemcima, koji su ga deportovali u Mauthauzen gdje je dobio logorski broj 796. Radio u kamenolomu Vinergraben godinu dana, a potom u krojačkoj radionici. Čitavog toka zarobljeništva sudjeluje u jugoslovenskoj grupi pokreta otpora.

Poslije povratka u Beograd u upravi carina, zatim u Saveznom ministarstvu inostranih poslova. Službovao je u Argentini,Čileu i Venecueli. Umro je 1999.g. Bio je nosilac „Partizanske spomenice“ i više Jugoslovenskih i stranih odlikovanja.               

Miloš Bajić

KRST I PET KAMENOVA

Kamen sam u središtu groblja,
moj oblik je nepravilan,
čuvam likove
hiljadušestošezdesetdva srpska vojnika,
istinu iz njihovih zatvorenih usta.
Tvoje stajanje odgovara
mom nepomičnom tijelu,
svaka riječ izgovorena
za mene je strana, ali je riječ.

Kamen sam, ipak sam uzbuđen
zbog tvog dolaska, mojih vojnika.

Ja sam kamen do onog u središtu groblja,
moj oblik je isto nepravilan,
sa mnom je hiljadušestošezdeset srpskih vojnika,
sto godina zaredom mene podsjećaju
da će njihovi potomci doći,
s dalekih istočnih strana.

Željeće da nas obiđu,
počaste božjim mirom.

Kamen sam broj tri,
evo i mojih hiljadustočetrdesetdevet srpskih vojnika.
Obećali su da ćeš se pojaviti,
kako nećeš dozvoliti
da me zamulji voda.
Kako će se naći način
da iz mene mirisav cvijet isklija.

Kamen sam odmah do trećeg,
oko mene leže
devetstopedesetčetiri srpska vojnika,
čekam da mi predaš poštu,
čitav vijek nije stizala.
Zaliječiće se moji i njihovi ožiljci
sa zlatnim riječima iz pisama.

Peti sam kamen,
mojih je hiljadušezdesetšest srpskih vojnika,
ništa ne mogu da kažu,
njihove duše su pod teretom beskraja.
Žale se na ograde
koje su postavljene oko groblja.

Ja sam Veliki krst
za hiljadupetstodevet srpskih vojnika,
još od Velikog rata
pod mojom sjenkom miruju,
svako u svom uglu
čeka na put do Srbije.

Kad si već u posjetu stigao,
stani preda mnom i svakim kamenom,
pomoli se, dodirni nas,
iako sve piše na njemačkom,
Bog mi je tako rekao,
svijest njihovu i svoju kako bih sačuvao.

Razgovaram sa sjenima predaka,
moja pjesma je sa njima zakopana.

Miloš Bajić