Pamte samo sretne dane

PRISJEKA - Iz ove su naše Prisjeke ljudi s vremenom netragom nestali. Nema više trgovine, a nema ni doktora ni autobusnih linija, a bogme ni ikoga da pokosi sijeno i uzore njive. Već odavno se nije čulo ni pjesme ni smijeha, pa je nama dvjema preostalo tek međusobno druženje i davno započeto prijateljstvo. No ni ono neće dovijeka – opisuju gotovo uglas sedamdesetogodišnja Mirjana Kalinić i pet godina mlađa Ranka Šaronić kako se živi u još jednom opustjelom selu vojnićke općine.

- U Srbiji živi moja kći Jagoda, a u Karlovcu sin Marko. Redovito me posjećuju iako su oboje zaokupljeni svojim obiteljima, ali mi je moja Ranka nešto posebno, na nju mogu računati i u dobru i u zlu. Ona također zna da se na mene može uvijek osloniti, iako sam ja sada bolesnija od nje, pa je više trebam. Stvarno ne znam što bih i kako bih bez nje. Srce me zaboli čim se prisjetim ne tako davnih vremena kad je naše selo bilo puno svijeta: više od tri stotine duša radilo je na ovim poljima i tu živjelo ne možda u bogatstvu, ali u svakodnevnoj sreći i zadovoljstvu. Danas nas je jedva desetak, uglavnom starih, slabih i boležljivih – pojašnjava dodatno Mirjana Kalinić, koja je u svom rodnom selu završila četiri razreda osnovne škole, da bi je otac ispisao čim je naučila čitati i pisati, zbrajati i oduzimati. Valjalo je pomagati u kući i po imanju, jer je svaki dodatni par ruku, makar i onih majušnih, bio dobrodošao u mužnji krava, okopavanju bašte i uzgoju svinja. Čim je napunila šesnaestu, Mirjana se udala za svog Miloša, pa s njime proživjela pola stoljeća, sve do njegove smrti prije tri godine.

- Moj je suprug kao vozač vojnićke Poljoprivredne zadruge ostvario 1.300 kuna mirovine, a i moja, koju i danas primam, iznosi točno toliko. Sad vi sami izračunajte koliko je to u eurima, ja ću vam samo reći da bih teško preživjela bez sina Marka, koji mi pomogne kolikogod može. Samo me režije dođu tek malo manje od penzije – kaže nam ta sedamdesetogodišnjakinja dok njezina Ranka ulazi u kuću nakon kratkog kucanja s direktnim pitanjem prijateljici: "Imaš li koje jaje za mene?" Pozvasmo je da se pridruži našem razgovoru sa svojom životnom pričom.

Isprva je malo ustuknula, a onda otvoreno stala govoriti o svemu što je prethodilo vremenima u kojima će nerazdvojna biti tek sa svojom Mirjanom. Punih 35 godina radila je u Hrvatskim šumama i zaradila mirovinu koja jedva prelazi tri stotine eura. Prije trideset godina se rastala, a njezina danas odrasla i samostalna djeca, sin Željko i kći Nataša, sa svojim obiteljima žive u obližnjem Vojniću i Karlovcu, pa majku obiđu čim uzmognu i čim obaveze to dopuste.

- Svejedno, nema dana da ne posjetim Mirjanu. Ona misli kako bez mene ne bi mogla, a ja vam moram reći da ni ja ne bih bez nje: navikle smo jedna na drugu, jer je sve što imamo u ovoj pustari naše druženje uz kavu, razgovori o svemu i svačemu, a ponajviše o onim lijepim, prohujalim vremenima. Tu i tamo se prisjetimo i loših, od rata devedesetih do nedavnog potresa, ali od takvih tema nastojimo što prije pobjeći. Prošlost ništa ne može ispraviti, pa čemu onda gubiti vrijeme i trošiti ovo malo snage na njih – tumači Ranka svoju i prijateljičinu potrebu da se okrenu optimizmu i vedrini kolikogod to mogu.

Potres je uzdrmao i Rankinu i Mirjaninu kuću nanijevši im, nasreću, tek manju štetu, poneki napukli zid i naherene dimnjake. Sve su to same popravile i sanirale, jer nit' je tko nakon te prirodne katastrofe navraćao priupitati treba li im pomoć, nit' su stručnjaci i statičari dolazili u pusto selo popisivati štete po domovima. Premda ratni sukobi s kraja prošlog milenija ne gostuju često u njihovim razgovorima, prisjetile su se i turobnih godina koje obje žele izbrisati iz sjećanja.

- Kad je započeo rat, živjela sam u Karlovcu, udana za čovjeka hrvatske nacionalnosti. Čim sam shvatila da je 'zagustilo', nisam puno dvoumila oko odluke da s djecom ostanem u gradu. Kontala sam, naime, da će za domaće u Prisjeci biti "ustaše" ako ih tamo sklonim, dok će ih u Karlovcu možda smatrati "četnicima", no i to će se u većoj sredini nekako lakše prepentati. Veći grad i više ljudi, pa valjda i manja vjerojatnost da te proguta šuma kao u ovoj zabiti pod Petrovom gorom. Nije, jasno, ni u Karlovcu bilo lako, susjedi su nas mrko gledali, neki dobacivali uvrede i sve nas onako lagano ponižavali. No kako je vrijeme odmicalo, sve je opet sjedalo na neko pristojnije mjesto: mnogi koji su me vrijeđali poslije su me ljubazno pozdravljali, a ja sam to prihvatila i poštujem ih podjednako, iako sam u odnosu povukla crtu koju vjerojatno i oni osjećaju, pa možda i žale zbog svojih postupaka. Što znači da su ljudi ipak samo ljudi – rezimira Ranka.

Jasno da je ratna i poratna zbivanja opterećuju u puno manjoj mjeri od današnjice u pustom selu, jer vidimo da nikako ne može prežaliti što su tolika polja zapuštena a tolike livade nepokošene. Ranka u vlasništvu ima 19 jutara zemlje, što šume a što oranica, i nikoga da ih uređuje i obrađuje.

Mirjana je pak prvu polovicu devedesetih provela u svom selu, a onda su s Olujom i za nju krenule nevolje. Dok su granate i topovi pojačavali svoju smrtnu huku, njezina je obitelj spas potražila u Srbiji, dospjevši nakon duge, teške i neizvjesne kolektivne putešestvije u Rumu.

- Smjestiše nas tamo po kućama, ali moram reći da nas domaćini nisu baš s nekom radošću primali. Mnogi su se prema nama čak i neljudski odnosili, zamjerajući nam valjda što smo otišli iz Hrvatske, gdje smo se, kao, trebali ostati boriti. Tako me je prodavačica u jednoj pekari mrko gledala, pa mi u lice kazala da sama nikada ne bi napuštala svoje ognjište. Lako joj je bilo to govoriti kad nije imala pojma što smo sve preživjeli i kad nije znala koliko je teško iznebuha ostavljati svoj dom i sve što ste desetljećima stjecali. Ali nisam joj ništa odgovorila, iako sam u sebi drhtala. Samo sam uzela svoj kruh i izašla. U sličnim smo uvjetima nekako izdržali pune dvije godine, a onda se vratili ovamo, pod svoju Petrovu goru, da bismo kuću našli temeljito devastiranu do tolike mjere da su nam trebale godine da ponovno stvorimo bar nekakve uvjete za život – završila je Mirjana sa svojom pričom naš posjet Prisjeci.

Vladimir Jurišić; Portal Novosti