Miloš Kordić: Čovječanstvo smo koje vapi za mirom i slobodom

„Pitam se, pitam...“, češće se pitam, a ne samo ponekad: kakav je to svijet u kome sam živio i gotovo proživio život? A pod svijetom podrazumijevam čovječanstvo, civilizaciju i sve što ih je činilo da su bili kakvi su bili i da jesu to što danas jesu.  

Koliko god da sam se kroz život radovao životu i onome što sam radio i pokatkad nešto i uradio, koliko god da sam se ponosio i onima koje sam naslijedio i koliko god da se radujem ovima koje sam stekao za svoje nasljednike (koji nemaju šta da naslijede), stalno mi je nad glavom visio o konjsku strunu obješen Damoklov mač straha i smrti. 

Nije bilo perioda u životu a da se nije pričalo, čitalo, gledalo o ratovima, revolucijama, ustancima, oružjima i oruđima, o smrti, zločinima, mržnji, pobjedama, porazima, herojima, izdajnicima... (O tome sam nešto pisao i bilo je objavljeno, u oktobru 2022. godine, i na ovom portalu, ali ovo je o nečemu drugom; mada dotiče i neke pomenute ratove.) Nije bilo generacije koja je rasla na prostorima Balkana, Evrope, svijeta a da je nije zadesio kakav mali ili veliki rat. 

Jer to naše iščašeno čovječanstvo, te naše civilizacije teku evolucijama nepravde, osvajanja, porobljavanja, pljačke... Teku lažima o zapadnim vrijednostima, teku lažima o ljudskim pravima, o civilnim društvima, o rodnim ravnopravnostima... Sve sa ciljem uništenja ovog čovječanstva u kome postojimo. 

Teku i evolucije dobrih ideja koje se brzo izrode u krvavih ruku i izvraćenih rukava plišane revolucije.

Pa ću dalje sjećanjem bar malko da podsjetim...   

Mogao je biti kraj zime, a možda su bili prvi dani proljeća, 1961. godine, ne sjećam se tačno. Ali se sjećam da sam se tada našao u nečemu što je moglo da se nazove učešćem u protestu koji je, tako sam ga i zamišljao, bio svjetski... Pala je noć, koračam ulicama Petrinje s bakljom u ruci – u koloni sam bakljade (đak sam drugog razreda Učiteljske škole). U koloni sam koja bakljama (prazne limenke „Gavrilovićevog“ mesnog nareska, napunjene piljevinom prelivenom naftom) iskazuje revolt zbog ubistva Patrisa Lumumbe. Prvog premijera DR Kongo. I ne samo mi u Petrinji i u cijeloj Jugoslaviji da protestujemo, nego se digao i sav slobodarski svijet. Čiji se jedan dio spremao da u Beogradu, u septembru te, 1961. godine, osnuje pokret nesvrstanih.         

Ranih pedesetih godina, 20. vijeka, slušam starije kako pričaju o ratu u Koreji – do tada sam slušao priče o ratu u našoj zemlji, o zločinima koje su činili Nijemci i ustaše Nezavisne Države Hrvatske po Baniji i u našem selu. Kad bih uhvatio kakve očeve novine (i on ih je od nekoga „hvatao“), a podrazumijevalo se da sam već umio dobro da čitam – čitao sam o tom ratu. Za Koreju smo mi đaci znali gdje se nalazi – imali smo prilično velik globus na stolu naših učitelja. I da Korejci pripadaju žutoj rasi, takođe smo učili... Godine 1969. dolazim u Željezaru Sisak, čije novom radničkom klasom već prilično popunjeno naselje u Sisak-Predgrađu, poznatijem po nazivu Caprag, po Talionici Caprag, koja je počela s radom 1938. godine, i Šelovoj Rafineriji, po ustaškom logoru Caprag, čija je istorija pažljivo skrivana... od Drugog svjetskog rata nazivaju Korejom – znalo se i zbog čega. Neće proći dugo vremena – neki drugi ljudi i kultura izbrisaće taj naziv... Koreja: Sovjetski Savez, Sjedinjene Države, kapitalizam, komunizam... ratuju u strahu jedni od drugih i dijele je popola. Pa tu je Mao Cedungova Kina, i Formoza (današnji Tajvan), sa odbjeglim Čang Kaj Šekom, malko preko mora je u ratu pobijeđeni i prvim u istoriji na njega bačenim američkim atomskim bombama – pokoreni fašistički Japan... Sve se to u glavi desetogodišnjeg dječaka miješalo. 

I tu mi se negdje javlja taj magličasti svijet, to ogromno čovječanstvo. Javlja se u zamišljenim slikama nebrojenih mrtvih... Sve je to jebena, podmukla politika, čuo sam kako govore stariji i stari ljudi kad bi se uveče okupili u našoj kamenoj ratnoj bajti. 
 
Mnogo stvarnije slike od korejskih naišle su mi u jesen 1956. godine. Dječak, star 12 godina, došavši u Petrinju, u šesti razred, pažljivo je slušao priče o strahu iz opisa bliskih slika Mađarske revolucije, koja je trajala od 23. oktobra do 10. novembra iste godine. Slušao sam i u glavi množio slike straha o tome kako bi Sovjeti, odnosno njihova Crvena armija svakog časa mogli i do nas... A ja sam tada kupio divlje kestene na Goveđem placu, odvozio ih u otkupnu stanicu – kupovali su ih i pošteno plaćali Slovenci. Kupio sam kestene, uz sve češći pogled na obližnju lijepu kuću koju su zvali kućom jedne gospođe Mađarice. Za mene je tada ta kuća bila sva Mađarska i njena Budimpešta u njoj. Od svog ujaka Janka čuo sam za imena: Imre Nađ, dva puta premijer Mađarske, „pojela“ ga revolucija, pogubljen je 1958, prije toga izbjegao je u jugoslovensku ambasadu, ali, svejedno... i Janoš Kadar, komunistički i državni rukovodilac od 1956. do 1988. U pogubljenju Imre Nađa osjetio sam nešto od pomenutog straha i čudno izokrenutih riječi istine o politici. 

Dvanaest godina kasnije, jedne tople junske večeri, stojim naslonjen uza zid na Budimu i posmatram svjetla Pešte, uz stihove iz pjesme „Naricati, naricati, naricati“, uz Šandora Petefija (Aleksandra Petrovića, 1823–1849), najvećeg mađarskog pjesnika Endre Adija (1887–1919): „Testament strašni sricati, / i naricati, naricati, naricati.“
 
Hodam ulicama Petrinje s bakljom u desnoj ruci. Ubijen je Patris Lumumba. U pitanju su Belgijanci, kolonisti, izrabljivači rudnog bogatstva tog dijela Afrike, zatim Moiz Čombe... Te jeseni, 1961. godine, slikam na hamer papiru portret Patrisa Lumumbe. Slikam, između ostalog, i portrete Nikole Tesle, Fjodora M. Dostojevskog, Alekse Šantića, Mihovila Pavleka Miškine, Petra Kočića, svoje babe Jele... Slikam i slike koje su sve poklonjene, nestale... na većim formatima hamera. I to bojama vlastite „proizvodnje“. Za platno nisu bile, ali su za hamer dušu dale. Moj prijatelj, školski drug iz Petrinje, profesor dr Dušan Bogičević, pričao mi je, ovdje, u Beogradu, kako sam za Lumumbin portret dobio nekakvu nagradu... Ne sjećam se... Jer ja hodam s bakljom i učestvujem u mijenjanju zlog svijeta nekim boljim. I slika Če Gevare mi je pred očima.   
 
Vijetnamski rat (od 1955. do 1975. godine) doživljavali smo kao da je negdje daleko. A bilo ih je koji su govorili o tome kako je to blizu: bili smo dio čovječanstva koje se bori protiv zla Amerike. Slike rata, sve što je dalje teklo, bile su nam, zahvaljujući televiziji i „Filmskim novostima“, sve bliže i bliže. Čovječanstvo, i naš dio s njim, nestajalo je u laži i u plamenovima napalm-bombi. Protestovali smo, tugovali smo, navijali za Ho Ši Mina i njegov Vijetkong, skupljali pomoć, đaci pisali i školske i domaće...  

Smrt Daga Hamaršelda, Šveđanina, drugog po redu generalnog sekretara Ujedinjenih nacija, dva puta biranog, pamtim kao žestok udar na to naše čovječanstvo. Pitalo se: šta sad? Uz prvog generalnog sekretara, Burmanca U Tanta, bio je najpopularniji sekretar te svjetske organizacije. I svijet, slobodarski svijet bio je u čudu. Jer ako se ruši avion generalnog sekretara Čovječanstva, šta će biti s drugim avionima – sutra, prekosutra? Jedino kolonizatori, jedino Zapad – Vašington, London, Brisel... koji su mu oborili avion iznad Sjeverne Rodezije (današnja Zambija), 1961. godine, nisu bili u čudu. Jedino oni, i opet Moiz Čombe, urotnik, diktator, predsjednik kasnije DR Kongo. I on je kasnije svrgnut s vlasti. I mnogi koji takođe nisu bili u čudu.  

Taj dio čovječanstva koji lomi i ubija, proglasio je svoju politiku, politiku Zapada, za vrhovnu politiku svijeta. A nakon Hladnog rata, živeći na laži i od laži, postaje i samoproglašeni gospodar svijeta, postaje samoproglašena međunarodna zajednica. I sve se to odvija na daskama sve smrtnijeg pozorišta. Na daskama kroz koje čovječanstvo, kao glavni junak tragedije, u sve dublju jamu propada.

I ovaj zapis, u kome, evo, samo pominjem studentske demonstracije na univerzitetima Kolumbija i Sorbona, 1968. godine, studentske demonstracije u Beogradu, iste godine, i Maove crvene knjižice koje sam, zanesen slikama davne bakljade, dugo posmatrao u rukama demonstranata u Parizu, 1971. godine... samo, velim, pominjem. 

I sve do ratova koji teku. I sve do nekih daljih ratova. Možda ću jednom i o njima: uz ono iz Zmaj Jovinog Nevena – „Pitam se, pitam...“          

Neka zdravlje i radost, povodom novogodišnjih i božićnih praznika, prate sve koji su i koji smo to naše Čovječanstvo! 

Čovječanstvo koje vapi za mirom i slobodom. 

Miloš Kordić