Starešina Sokolske župe Zagreb dr. Oto Gavrančić

Dr. Oton Gavrančić, rođen 1881. bio je advokat, narodni poslanik, zamenik starešine Saveza Sokola i mason. (1) Kao mlad pravnik stupio je u redove Hrvatskog sokola. Marljivo je pohađao sokolske vežbe. Posle završenih studija, vratio se u zavičaj Viroviticu. Tu je odmah pristupio osnivanju sokolskog društva. Na osnivačkoj skupštini izabran je za drugog zamenika starešine. Historija rada bjelovarske župe bila je usko vezana za ime dr. Gavrančića, koji joj je posvetio svu svoju pažnju kao vežbač i kao prosvetni radnik. Krajem Prvog svetskog rata preselio se Gavrančić u Zagreb. Stupio je u društvo Soko I, a njegova supruga Milka Gavrančić je kumovala pri osvećenju zastave društva. Gavrančić je zajedno sa Milanom Marjanovićem, J. Banjaninom i ostalim nacionalnim radnicima, pristupio osnivanju drugog sokolskog društva u Zagrebu, Zagreb II, sa sedištem u realnoj gimnaziji. Društvo je zahvaljujući starešini Gavrančiću bilo u tehničkom pogledu na čelu zagrebačkog sokolstva, i jedno od najnaprednijih u Savezu Sokola. Gavrančić je bio izabran za starešinu Sokolske župe Zagreb. Pod njegovim starešinstvom župa se afirmisala intenzivnim radom i u najtežim prilikama kao što je bio slet u Zagrebu 1934; izgradnja stadiona kralja Aleksandra, ... . Bio je 1934. izabran za zamenika starešine Saveza Sokola Kraljevine Jugoslavije. U članku u listu „Sokolski Glasnik” isticalo se da zasluga Gavrančića nije bila samo u tome, što je umeo da vodi društva i župu, već je znao da izabere najpodesnije saradnike, da članovima ulije volju za rad, da im na primeru ukaže kakav treba da je pravi soko. Svojim radom u privatnom životu i u službi Gavrančić je pokazao da je znao da odoleva iskušenjima životne borbe, i sačuvao je mladenački zanos.(2) Dr. Oton Gavrančić je odbascivao svaku vezu između sokola i Orjune. Tvrdio je da su sokoli demokratska institucija, u kojoj vlada volja većine članova. Nasuprot sokolima Orjuna je bila organizacija koja je želela da se nametne silom. Smatrao je da sokoli treba da preporuče svojim članovima da ne pristupaju ni Orjuni ni Hanao ni Srnao. (3) Na njegov članak reagovao je bezimeni pisac i napao ga u 20. broju „Zagrebačke Orjune”. Gavrančić je odgovorio u „Sokolskom vjesniku župe zagrebačke”. Nije hteo da odgovori na lične napade na sebe, nego je pobijao stavove pisca Orjune. Pisac je dokazivao demokratsku bazu Orjune citirajući njezine statute i programe. Gavrančić je odgovorio da je velika razlika između najsjajnijih programa na papiru i praktičnog političkog rada svih stranaka velika razlika. I da se zato o radu svake organizacije nije moglo donositi zaključke po papirnatim programima, već po radu i metodama organizacije kako se one manifestuju u svakodnevnom životu. Smatrao je da separatističke tendencije neće nestati ako se ideja narodnog i dr. Jedinstva bude provodila silom. Nasuprot tome takve metode su jačale svaki separatistički pokret. Po njemu pisac Orjune je priznao da je Orjuna htela svojim istupima u Novom, Krajevici, Zagrebu, ... plemenske manifestacije silom ugušiti, a opravdavao je time da je Orjuna legalna borbena organizacija. I da Orjuna za provođenje svojih programa upotrebljava ne samo pesnicu nego i vatreno oružje. Pisac iz Orjune je dokazivao da su i sokoli borbena organizacija. Gavrančić je odgovorio da jesu ali da nikad neće dići ruku na brata svoga, ako ovaj ne misli o narodnom jedinstvu kao sokoli. Kako je istakao : „neće nikada dozvoliti, da revolverski hitci i prolivena krv zalutalog brata prisile, da ljubi ono, što momentalno ne shvaća i psuje. Za to ima sokolska organizacija druge pute u druge metode, o kojima pisac dakako ne zna, jer nije sokol, nego valjda član akcione čete. ... . Brutalan i prost napadaj na mene kao starog sokolskog radnika, koji sam u crvenoj košulji ponosno branio sokolski stijeg i onda .... kada je to bilo daleko opasnije, nego li što je to danas biti junak na papiru – sili me, da iznesem moje shvaćanje o sokolstvu onako, kako sam ga od rane svoje mladosti učio od starije braće i uvijek provodio. U tom nesebičnom radu ostao mi je čist obraz i svijest, da sam sokolstvu dao, što sam mogao. Sa toga puta neće me skrenuti ni prostote bezimenih napadača iz „Zagrebačke Orjune”.” (4)

II pokrajinski slet Saveza Sokola je priređen od 3 do 6 avgusta 1934. povodom 60 godina od osnivanja prvog hrvatskog sokolskog društva u Zagrebu, 30 godina od osnivanja Hrvatskog sokolskog Saveza, 20 godina od prvog sastanka za stvaranje jugoslovenskog sokolskog saveza (1914) i 10 godina od obnove Saveza slovenskog Sokolstva (1924). Svi ovi datumi proslavljeni su sokolskim sletom u Zagrebu na ogromnom sokolskom stadionu. Slet je pokazao napredak ostvaren u radu Sokolske župe Zagreb. Uprava župe Zagreb bila je zaokupljena radom na pripremanju i izvođenju sleta, a veliki napori bili su potrebni za podizanje sokolskog stadiona. Sokolska župa Zagreb imala je 60 društava i 179 četa sa 32.507 pripadnika prema 23.245 u 1933. Uz članove Saveza Sokola učestvovale su velike deputacije Bugara, Čehoslovaka, Poljaka i Rusa. Slet je počeo povorkom i javnom vežbom naraštaja. U povorci je bilo 7.865 pripadnika, a na vežbi je nastupilo 2.100 muškog i 1.000 ženskog naraštaja. U glavnim sletskim danima bile su 2 javne vežbe i 3 akademije. Na javnim vežbama nastupilo je 5.200 članova i 2.600 članica. Nastupilo je 5.200 članova sokolskih četa i čehoslovačkih i ruskih sokola. U svečanoj povorci učestvovali su čehoslovački i ruski sokoli i sokolice, bugarski Junaci i Junakinje i oko 23.000 sokola i sokolica Saveza Sokola. Nastupalo je 51 muzika, 488 sokolskih konjanika. Ukupno je na sletu bilo 40.000 sokola. U okviru sleta u Zagrebu održane su : savezne lakoatletske utakmice, kao i nastup školske omladine sa 2.100 učenika i 1.100 učenica. Osnovan je sletski odbor za propagandu, koji je sarađivao sa ostalim sletskim odborima i koji je preko štampe i radija obaveštavao sokole i javnost o svim pripravama i pojedinostima na sletu. Za vreme sleta izdavan je mesečni list „Sokolski slet u Zagrebu 1874-1934”. Lekarski odsek je radio je prilikom sleta po željezničkim stanicama, po zajedničkim prebivalištima, u povorci i u organizovanju ambulanti. Za podizanje stadiona utrošeno je preko 6 miliona dinara. Stadion je ostao vlasništvo župe Zagreb. Kao znak priznanja kralj je župu Zagreb odlikovao ordenom Jugoslovenske krune IV stepena. (5) Drugog avgusta 1934. stigli su vozom u Zagreb na slet čehoslovački Sokoli i Sokolice. Bilo ih je 780, od kojih polovina sokolice. Kao domaćin obratio im se Oton Gavrančić istakavši: „ … Mi smo svi zadojeni Slovenstvom, slovenskim bratstvom, isto tako kao i vi, a vi dolazite ovamo, da manifestirate bratsku slogu i bratsku ljubav.“ (6)


Predsednik Saveza bugarskih Junaka Raško Atanasov posetio je Beograd 29. juna 1935. Uz njega su bili bivši predsednik Saveza Junaka Dimitrije Lazov i dr. Mihajlo Minev. Na beogradskoj železničkoj stanici Atanasova su dočekali Gangl, Đura Paunović, dr. Oton Gavrančić i dr. Ignjat Pavlas, sekretar Saveza Sokola dr. Mihajlo Gradojević, i članovi savezne uprave. Od vlasti Atanasova su dočekali ministar za fizičko vaspitanje naroda Mirko Komnenović, .... . U svom govoru general Raško Atanasov istakao je : „ ... Da bi bilo još snažnije izraženo osećanje ljubavi prema vama od strane Saveza bugarskih Junaka, Vrhovni Pokrovitelj Saveza, ... Kralj Boris III, koji visoko ceni vaše blagorodne napore za zajednički bratski rad, ...”. Kralj Boris odlikovao je Gangla, dr. Otona Gavrančića, dr. Mihajla Gradojevića, dr. Ignjata Pavlasa, dr. Milorada Dragića,... . Predaja odlikovanja i reči generala Atanasova izazvale su oduševljenje kod svih prisutnih. Posle Beograda Atanasov je posetio Zagreb. Delegaciju Saveza bugarskih Junaka pratili su Đura Paunović, sekretar Saveza Sokola dr. Mihajlo Gradojević, i član savezne uprave dr. Milorad Dragić. Predstavnici bugarskih Junaka stigli su u Zagreb 2. jula 1935. Dočekali su ih dr. Oton Gavrančić, ... predstavnici svih zagrebačkih sokolskih društava, omladinskih organizacija i brojni građani. (7) Predsednik Čehoslovačke dr. Eduard Beneš odlikovao je veći broj ličnosti iz Jugoslavije ordenom Belog Lava, među kojima i sokolske radnike. Ordenom Belog Lava IV stepena odlikovao je zamenika starešine Saveza SKJ i starešinu župe Zagreb Otona Gavrančića. (8) Starešina Saveza slovenskog sokolstva dr. Stanislav Bukovski je posetio Savez Sokola Kraljevine Jugoslavije krajem januara i početkom februara 1937. U ime uprave Saveza Sokola pratili su ga na putu kroz Jugoslaviju zamenik saveznog starešine dr. Oton Gavrančić i savezni sekretar prof. Dr. Mihailo Gradojević. (9)

Godišnja skupština Sokolske župe Zagreb održana je 4 aprila 1937. u gimnastičkoj dvorani Osnovne i građanske škole u Varšavskoj ulici u Zagrebu. Gavrančić je na skupštini pozdravio izaslanika Saveza Sokola zamolivši ga, da prenese Savezu, da će Sokoli na ovoj mrtvoj straži ustrajati do kraja i izdržati na braniku sokolskih ideala. U svom govoru primetio je ... uprkos što se je našao jedan naučenjak, koji tvrdi da su Hrvati Goti i da ne može da veruje, da se mogu ujediniti sa balkanskim barbarima. ... završio svoj govor rečima : „Budimo jaki, požrtvovani i složni !“. (10) Zagrebačko sokolstvo i Savez Sokola proslavili su 1939. 40 godina sokolskog rada dr. Otona Gavrančića. (11)

Sa stvaranjem Banovine Hrvatske HSS je koristila vlast da progoni pripadnike sokolskog pokreta. Uprkos progonima sokoli su nastavili svoj rad za kralja i otadžbinu. Sokoli su septembra 1940. proslavili rođendan kralja Petra II. Savez Sokola priredio je svečanu akademiju u velikoj sali Sokolskog doma Beograd-Matice. Drugi zamenik Saveznog starešine dr. Oton Gavrančić otvorio je svojim govorom svečanu akademiju. U svom govoru istakao je : „... Od onda smo stisnuli zube, trpjeli i pregarali. A u najtežim časovima oživljavala nam je nadu i vjeru predodžba sa Terazija, sjećajući se da je malena Šumadija, jedina na Balkanu, vlastitim snagama oslobodila svoj narod iz ropstva i stvorila veliku Jugoslaviju. ... Ustanovili smo prije četiri godine Sokolsku Petrovu petoljetnicu. Sokolstvo je u njoj primilo na sebe izvanredne zadatke, a u posljednje vrijeme stavili smo sve svoje sile u službu narodne odbrambene pripravnosti. Ima dobara, koje ne može pustiti iz svoje ruke nijedan narod, svjestan svoga dostojanstva. Nije sada vrijeme za malodušje. ... Ni naši praoci nisu nikada pitali koliko je neprijatelja, nego što od nas traže ! Zato čeličimo svoju volju, jačamo svoju snagu, uzdižemo svoju vjeru. Ako nadođu dani teškog iskušenja, da nas nađu pripravne. Mi nećemo da zaostanemo za onima, koji su uzidali svoju krv i svoje kosti u temelje ove zemlje, za njenu nezavisnost i slobodu. ...”. (12) Dr. Oton Gavrančić je prestao da bude javni beležnik u Banovini Hrvatskoj. Kako je konstatovano u članku u listu „Sokolski Glasnik”: „Prema tome je brat Dr.Gavrančić lišen svog dosadašnjeg dugogodišnjeg poziva, koji je sa najvećom savesnošću vršio”.(13)

Posle Aprilskog rata 1941. NDH zabranila je sokolska društva. Progonila je pripadnike sokolskog pokreta, bilo kao Srbe ili kao nepoćudne Hrvate koji su bili za Jugoslaviju. Starešina Sokolske župe i Sokolskog društva Zagreb, dr Oton Gavrančić uhapšen je 13 aprila 1941. Ustaše su ga smatrale opasnim neprijateljem. U zatvoru je tučen i gažen, jer je prkosio ustašama. Govorio je udrite ako to traži vaše Hrvatstvo. U zatvoru se proneo glas o njegovom prkosnom držanju. Deportovan je u logor Jasenovac između 27 i 28 oktobra 1941. Bio je sa ostalim zatvorenicima smešten u crkvu. I tu je prkosio ustašama govoreći pucajte, ne očekujem od vas nikakvu milost. Da ga mogu ubiti ali ono što je u njemu ne mogu. (14) Dr. Nikola Nikolić opisao je u knjizi „Jasenovački logor” njegovo stradanje : „U jednoj je od prvih grupa došao s dugom, bijelom bradom i dr. Oton Gavrančić ... On je, dakako, odmah postao objektom iskaljivanja Ivičine mržnje. Stari se Gavrančić po pričanju svih očevidaca držao izvanredno dostojanstveno. Odveli su ga odmah po dolasku u tabor. -- Jugoslavenski sokole ! -- Iščupaj mu ono perje s lica ! Bacili su se na bijelu bradu. Svi su je čupali. -- Vidi, što mu je fina. Mogli bi od nje praviti četke za brijanje. -- Ne. Iščupat ćemo mu i bradu i kosu i poslati panu Benešu na uspomenu. -- Hej, gospodine doktore ! -- rugao mu se čupajući mu bradu. -- Gajio čovjek bradu, da s njome paradira po jasenovačkom korzu. -- Gajio on bradu za ustaše. Znao je, da ćemo mi doći i da će nas njome razveseliti. Svu su mu bradu iščupali. Na crnom su se kaputu kontrasno isticale bijele dlake s krvavim korijenom. Vratili su ga u crkvu svega oblivena krvlju, ali bez bijele duge brade. Zatvorenici su bili užasnuti. Stari je Gavrančić mukom šutio i kao da se ništa dogodilo nije, sjeo je u kut ispod bivše propovjedaonice i buljio u kamene crkvene ploče. Matković je naročito iskaljivao svoj bijes na starom Gavrančiću. Razdraživalo ga je njegovo dostojanstveno držanje i šutnja. Nije ni pisnuo, kad su mu iščupali bradu. Matković naredi, da ga stave u kavez od bodljikave žice, nešto viši od pola metra visine i toliko isto širine. “Neka pravi sokolske vježbe”. U takvom se prostoru može samo čučati. Stari je čučao na otvorenom tri noći. Svaki su ga dan izvlačili po danu, tukli ga i tjerali na nasip. Starac je već bio iznemogao. Jednog su ga dana strašno premlatili, a on ni da bi pisnuo. Niti je jauknuo, niti što pitao. Šutio je kao grob. -- Što kaže ? pitao je Matković posprdno ustaše. -- Stari lopov ni da pisne. Kao da je zanijemio. Šuti, radi, posklizne, a mi onda ovim po glavurdi – i pokaza na kolac. On opet šuti, ništa ne govori. -- Uporan protivnik. Neka crkne, ćaća ga prkosni ! Te je noći izdahnuo gordi starosta u kavezu i ukočio se u čučećem stavu. Morali su rezati žicu da ga izvuku.” (15)


U članku u listu „Sokolski Glasnik” „40 godina sokolovanja brata Dr. O. Gavrančića” isticalo se da zasluga Gavrančića nije bila samo u tome, što je umeo da vodi društva i župu, već da je znao da izabere najpodesnije saradnike, da članovima ulije volju za rad, da im na primeru ukaže kakav treba da je pravi soko. Svojim radom u privatnom životu i u službi Oton Gavrančić je pokazao da je znao da odoleva iskušenjima životne borbe, i sačuvao je svoj mladenački zanos. Naslučivao je dolazak dana teških iskušenja, i pripremao sokole da budu pripravni. Uhapšen je ubrzo po osnivanju NDH. U zatvoru i logoru Jasenovac po pričanju svih očevidaca Gavrančić se držao izvanredno dostojanstveno do smrti. Time je potvrdio svoju odanost sokolskim idealima. Dok o stradanju članova sokolskog pokreta nema puno podataka, prkos i stradanje staroste Gavrančića ostale su zabeležene u sećanjima zatvorenika koji su uspeli da živi izađu iz zatvora i logora NDH. Kao drugi zamenik starešine Saveza Sokola bio je najviši sokolski starešina koji je stradao u Drugom svetskom ratu.

Saša Nedeljković
član Naučnog društva za zdravstvenu istoriju Srbije

---

Napomene:

1. Ivo Goldštajn, „Jasenovac”, Novi Sad 2019, str. 320-321;
2. „40 godina sokolovanja brata Dr. O. Gavrančića”, „Sokolski Glasnik”, Beograd, 9 juna 1939, br. 23, str. 1;
3. Dr. Oto Gavrančić, „Sokolstvo i nacijonalistički pokreti”, „Sokolski vjesnik župe zagrebačke”, Zagreb, oktobar 1923, God. II, br. 1, str. 6;
4. Dr. Oto Gavrančić, „Sokolstvo i Orjuna”, „Sokolski vjesnik župe zagrebačke”, Zagreb, novembar 1923, br. 2, str. 17, 18;
5. „Izveštaj za 5 redovnu glavnu skupštinu Saveza Sokola Kraljevine Jugoslavije u Beogradu 12 maja 1935”, str. XI, L, XXXVII, XXXVIII;
6. „Nada sve srdačan i oduševljen doček češkoslovačkih Sokola i Sokolica”, „Sokolski Glasnik”, Ljubljana, 14. avgust 1934, br. 33-34, str. 3;
7. „Dolazak pretstavnika Saveza bugarskih Junaka u Beograd”, „Sokolski glasnik“, Ljubljana, 5 jula 1935, br. 28, str. 1, 2, 3;
8. „Češkoslovačka odlikovanja jugoslovenskih sokolskih radnika”, „Sokolski Glasnik” Ljubljana, 30 oktobar 1936, br. 43, str. 1;
9. „Brat dr. Stanislav Bukovski, ...“ , „Sokolski Glasnik“, 22 januar 1937, br. 1,str. 4;
10. „Godišnja skupština Sokolske župe Zagreb“, „Sokolski Glasnik“, Beograd, 10 april 1937, br. 11, str. 3;
11. „40 godina sokolovanja brata Dr. O. Gavrančića”, „Sokolski Glasnik”, Beograd, 9 juna 1939, br. 23, str. 1;
12. „Sokolska ljubav prema Kralju u govoru brata Dr. Gavrančića”, „Sokolski Glasnik”, Beograd,13 septembar 1940, br. 37, str. 2;
13. „Br. Dr. O. Gavrančiću oduzeto beležništvo”, „Sokolski Glasnik”, Beograd, 7 februar 1941, br. 6, str. 3;
14. Ivo Goldštajn, „Jasenovac”, Novi Sad 2019, str. 320-321;
15. Dr. Nikola Nikolić, „Jasenovački logor”, Zagreb 1948, str. 396, 397;