Tito i ja

PERNA - Osamdesetogodišnjem Marku Puškaru iz Perne, sela na obroncima Petrove gore, od svih 25 godina prikupljenog radnog staža najdraže su dvije – one provedene na Titovom brodu Galeb, kada je s predsjednikom Jugoslavije oplovio pola svijeta.

- Svagdje sam vam ja, moj prijatelju, radio: na farmi Gavrilović u Mokrom Polju proveo sam dosta vremena, bilo me je u karlovačkoj Vodnoj zajednici, u Karlovcu, u kamenolomu kraj Mokrica i vrag zna gdje sve ne. No te su dvije godine na Galebu, od 1964. do 1966., bile pravi život: i to ne zbog primanja. Plaća nije bila ništa posebno i više sam zarađivao na farmi, nego zbog tih svakodnevnih susreta s Titom! Zato su mi te plovidbe po dalekim morima i oceanima najljepše od svega što sam doživio - prisjeća se naš sugovornik.

Od pomoćnog radnika u kuhinji čuvenog broda, Marko je brzo napredovao do osobe najodgovornije za sigurnost predsjednika i njegovih gostiju, drugih putnika, ali i cijele posade. Bio je zadužen za evakuaciju u slučaju havarije ili požara, održavao je čamce za spašavanje, vatrogasne aparate i drugu spasilačku opremu, no morao je u tajnosti držati sve pojedinosti vezane uz postupak spašavanja jugoslavenskog maršala.

- Kad bi Tito dolazio na Galeb, mi bismo mu postrojeni salutirali, kao i prilikom njegova iskrcavanja. A što se gostiju tiče, to su vam sve bili visoki svjetski državnici. Položili smo bili zakletvu da o zbivanjima na brodu nećemo nikome ništa pričati, pa se ja i danas toga držim: zato od mene nikakve pikanterije nećete doznati – dosljedan je Puškar.

S Galebom i prvim čovjekom SFRJ proputovao je doslovce pola kugle zemaljske; kako je posada u svakoj luci dobivala bar po nekoliko slobodnih sati, upoznao je pobliže mnoge priobalne gradove i mjesta. Upitali smo ga kakav je predsjednik bio kao osoba, a njemu u očima zaiskrile suze.

- Nemojte me to pitati, odmah mi dođe žao, laka mu zemlja bila. Reći ću samo jedno: svi mi koji smo s njim plovili, od prvog do zadnjeg, u svakom bismo trenutku za njega život dali. Eto, takav je bio, a vi pišite što hoćete – kaže nam Marko, koji u Perni živi sam otkako je prije sedam godina umrla njegova nevjenčana supruga Zorka.

S prvom je suprugom, dok su bili u braku, dobio kći Ružicu, koja danas sa svoje dvije kćerkice živi i radi u Topuskom. Često ga posjećuju, pa mu to uvelike olakšava staračke, samotne dane. Markova mirovina jedva doseže tisuću i sto kuna.

- Kad poplaćam sve režije, a one nisu baš male, preostaje mi dvjestotinjak kuna, pa sad ti od toga živi! Bude tek za kruh. Moja mi Ružica povremeno pripomogne, ali me najviše ljuti što mi nisu priznali četiri godine radnog staža stečene u Krajini; da su mi to priznali, bilo bi mi danas puno lakše. Jer da ne primam mirovinu nego socijalnu pomoć, bolje bih prošao: ta bi socijala iznosila osamsto kuna, ali bi mi država plaćala struju i ostale režijske troškove. Svake bih jeseni dobio po pet metara drva, a s vremena na vrijeme paket s hranom i drugim potrepštinama. No malo toga mogu sada učiniti, pa se mirim sa situacijom – kaže nam.

Ni od zdravlja Marko Puškar baš ne puca, poput većine svojih vršnjaka. Dok je radio na Mokrom Polju, u nezgodi je ozlijedio koljeno, a posljedice tog pada i danas osjeća kroz bolove i otežan hod. Terapije i lijekovi ne pomažu previše pa se oslanja na štap, uz čiju se pomoć nosi sa ostalim boljeticama.

- Nemoć sve jače steže, pa od ove godine više ni svinju ne uspijevam hraniti, a i bašču sam smanjio na najmanju mjeru: obrađujem je tek toliko da za zimu spremim ponešto paprika, mahuna, krumpira i kupusa. Još držim par kokošiju, pa se svakog jutra dokopam pokojeg jajeta i tako prepinjem od početka do kraja mjeseca. Samo što perad, pogotovu piliće, moram čuvati pred tvorom, tom vražjom zvjerkom što ih izdaleka nanjuši – tumači Marko, koji je do raspada krajinske paradržave radio na farmi mesne industrije Gavrilović. Ondje ga je zatekla vijest o početku Oluje, nakon koje je na traktor potrpao najnužnije pa sa svojom Zorkom krenuo u neizvjesnost.

- Priključili smo se dugoj koloni, a pojma nismo imali kamo ćemo. Putem su nas tukli iz aviona, pa je i mrtvih bilo oko nas. U toj smo panici i traktor ostavili, pa preko popadalih tjelesa ljudi i životinja bježali koliko su nas noge nosile! Završili smo u Pirotu, u kojem nas je pronašao moj brat Simo, koji je otprije živio u Novom Sadu: on nas je smjestio u nekakvu kuću u kojoj smo noćili dok bismo preko dana radili sve i svašta da preživimo, a onda su nam dozlogrdili tuđi ljudi i tuđa zemlja. Kad smo se odlučili vratiti u svoje selo na našoj Petrovoj gori, zatekli smo kuću devastiranu i popljačkanu, ali smo bili sretni što nije zapaljena i što ćemo je s vremenom ipak moći obnoviti. Tako smo odmah zasukali rukave, pa uspjeli i opstali udvoje, a onda je žena umrla. I ja, evo, već sedam godina samujem ovdje u Perni – kaže nam naš domaćin, koji je unatoč svim nedaćama dobro iskoristio ovu sezonu jabuka, pa od bogata uroda ispekao pedesetak litara jabukovače.

- U kući se uvijek mora naći kruha i rakije, da imate štogod staviti pred čeljade koje vam nenadano navrati. Ostalo i nije toliko važno, razgovor među ljudima poteče i bez pečenog mesa: dovoljno za to bude tek dvoje ili troje ludi dobra srca i pokoja čašica dobre jabukovače – zaključio je mudro svoju zanimljivu životnu priču Marko Puškar.

Vladimir Jurišić; Portal Novosti