Pećani: Priča o prkosnoj Lici, Jovanki i Dušanki

Stara izreka kaže, Lika sav svijet naseli ali sebe ne raseli. Jer Ličani, ma gdje bili, na kraju se vraćaju u rodnu Liku, u svoju rodnu grudu. Upravo na ovoj ličkoj grudi rođena je i prva dama bivše nam države. Jovanka Broz. Rođena Budisavljević. E tu na temeljima Jovankine rodne kuće razgovaramo sa Dušankom Svilar. Jer kao što je Jovanku životni put iz Pećana odveo u Beograd, u Bijeli dvori, tako su Dušanku Svilar, rođenu Zeljković, životni putevi i Putokazi, iz Aginog sela nadomak Banjaluke doveli u Liku. U Pećane.

„Ja sam rođena u Aginom selu kod Banjaluke. U Pećane sam došla, udala se, sedamdeset i četvrte. U prvom mjesecu. Dvanaestog prvog. I tu sam, evo sve do današnjeg dana. Onda sam postala majka. I Ličanka“, zbori sa osmjehom na licu Dušanka Svilar.

„Imam dvoje djece. Milan mi je tu, živi od stočarstva, imamo ovce, otvorio OPG. Kćerka je u Zagrebu. Svako je našao neki svoj životni put“ Kao što je životni put Dušanku iz kanjona Vrbasa doveo u Liku, tako je Jovanku isti taj životni put odveo u Beograd, ponavljamo sa sjetom, primjetivši da su od Jovankine rodne kuće ostali samo hrpa kamenja i zaraslo ognjište.

„Iza mojih leđa je rodna kuća njene maćehe. Ona je kao mala najviše vremena i provela tu. U toj kući, i ovoj koje više nema, čak se ni zidine ne vide“, kaže Dušanka, dodavši da novinari i danas često dođu ovdje, na nekadašnje Jovankino ognjište, jer su Pećani po tome čuveni nadaleko.

A samo selo je malo i pitomo. Ušuškali su se Pećani pored puta koji povezuje Korenicu i Udbinu. A takva mu je vele i sudbina. Da od postanka pa sve do današnjega dana, ostane malo mirno pitomo selo, u kojem i danas žive dobri ljudi. Pravi prkosni Ličani. Puno nas je manje nego prije, ali se još nekako držimo kaže naš sagovornik Milan Anić, prisjetivši se vremena kada se ovdje baš dobro živjelo.


„Prije ratova devedesetih, u Korenici su radile dvije fabrike, a na Udbini čak četiri. Narod je uglavnom radio u fabrikama ili se bavio poljoprivredom. Tada su ljudi boljwe živjeli nego sada jer su radili i poljoprivredu, bavili se stočarstvom i u fabrikama. Danas nam je samo stočarstvo ostalo. I broj stanovnika se rapidno smanjio. Pred Oluju nas je bilo 117 a sada nas ima tek dvadesetak. To su uglavnom stariji ljudi, mladih je malo“ kaže naš sagovornik.

Ovdje se oduvijek teško živjelo, ali se vijekovima toj škrtoj ličkoj zemlji i dugim i hladnim ličkim zimama prkosilo. Jer jednostavno takvi su ljudi ovdje. Prkosni. Pravi Ličani. Jedan od njih je i Milan Svilar, Dušankin sin, uzoran domaćin, koji nas je sa osmjehom na licu, u dobrom društvu, uz čašicu razgovora i uz ojkan dočekao. Kaže radio je svugdje, ali se na kraju odlučio za OPG i ovce, jer čovjek je najsretniji kada sebi radi kaže Milan Svilar.

Marijo Ćaćić za ELTA TV: Radimo zajedno u interesu stanovnika grada Knina

I to su riječi koje odzvanjaju, koje te tjeraju na razmišljanje, koje te motivišu, ponavlja naš domaćin ovdje. Vratio se u svoje Pećane osam godina nakon „Oluje“. Sada se bavi stočarstvom. I kaže tu je, ostao je na rodnoj grudi i bori se. Jer to je rodna gruda. Jedna i jedina, ponavlja Milan već stegnutog grla.

Među onima koji sve češće na tu rodnu grudu dolaze je Nikola Đapić. Rođen je u Korenici. Tu je i odrastao. „Tu smo živjeli do devedeset pete. Onda je uslijedilo izbjeglištvo. U Beogradu sam završio školu. Osnovnu, srednju, fakultet. Tamo sam se zaposlio. Radim kao doktor stomatologije. Ali sve me vuče na ovu stranu. U Liku. I moja žena je tu iz Like. Svi smo vezani za ovaj kraj. I moja djeca vole doći. A jednog dana ću se sigurno vratiti. To je sigurno“ govori Nikola dok mu suza u oku igra.


Narod je ovdje voćka čudnovata. Prkosan i ponosan. Na sve. I na svoju istoriju. Stoga ih boli što spomenikm žrtvama iz Drugog svjetskog rata danas izgleda ovako, tužno. kaže nam to Dane Svilar, podsjećajući na inicijativu da se ovaj spomenik konačno dovede u pristojno stanje. Kaže, krajnje je vrijeme. I on sve češće zna doći u selo svojih predaka, jer Lika te jednostavno vuče, zbori Dane, prevrćući po ostacima polupane spomen ploče tražeći imena svojih predaka, onih koji Liku prkosnom načiniše, i onih zbog kojih te vuče da se Pećanima i Lici svojoj vratiš, reče nam stegnutog grla, obećavši nam da će nas zvati ponovo, čim spomenik obnove, da prikažemo i u svijet pošaljemo sliku te, Like prkosne, koja čuva svoje pretke od zaborava.

Ljubinko Spasojević ELTA HD TV
{youtube}XuZIKLHOeGY{/youtube}