Svjedok pogroma na Petrovoj gori

VOJIŠNICA - Nakon što je Portal Novosti nedavno objavio tekst o groblju stotinu dvadeset i osmero žena i djece, pobijenih na Petrovoj gori 1942., koje je bilo devastirano od nepažljivih radnika Hrvatskih šuma te je u međuvremenu najavljena sanacija štete, javili su im se brojni čitatelji izražavajući svoje negodovanje zbog čina na Barin Kosi.

Između ostalih, javio se Vladimir Đurić (92) iz Vojišnice, koji je, kao jedanaestogodišnjak među prvima stigao na mjesto pokolja.

- Kad su ustaše krajem ožujka 1942. počeli ubijati stanovništvo, pljačkati i paliti sela ispod Petrove gore, moj otac je otišao u partizane. Majka je nas četvero djece odvela u zbjeg na Petrovoj gori gdje smo se sakrili u rupu iskopanu u zemlji. Ja sam sa 11 godina bio najstariji, a najmlađa sestra imala je svega 4 godine. Sjećam se da je bila velika studen. Mati nam je od granja napravila nekakve ležaje i tu smo se skutrili. Sutradan čuli smo puščane rafale i bolne jauke, ali nismo mogli otkriti odakle dolaze. Sjećam se da je cijela šuma odjekivala od jauka - kaže Vladimir Đurić.

Kad se nakon nekoliko sati sve utišalo, krenuli su prema kući i put ih je doveo do Barin Kose. U jednoj udolini, u velikoj lokvi krvi, vidjeli su više od stotinu tijela ubijenih mještana okolnih sela koje su dobro poznavali. Sa svake strane udoline primijetili su dva napuštena mitraljeska gnijezda odakle su, rafalnom paljbom, svi poubijani.

- Majka je prepoznala svoju tetku Đuku, majku pokojnog admirala Branka Mamule i još neke komšije, a tu strašnu sliku i majčin jauk ja danas nakon 80 godina, jasno vidim i bolno proživljavam. Živoga nikoga nismo zatekli, a kasnije smo saznali da je nekolicina preživjelih utekla sa stratišta prije našeg dolaska. Tada sam pomislio kao na svijetu nema ništa strašnije od tog pokolja. No događaji koji su vrlo brzo uslijedili, potpuno su me razuvjerili - objašnjava Vladimir Đurić.

Hrvatske šume tvrde da su sanirale groblje na Petrovoj gori

Pokolj na Barić Kosi dogodio se 1. travnja usred kratkotrajne, ali krvave ustaške ofanzive koja je završila par dana kasnije. Ofanzivu je vodio i njome zapovijedao domobranski pukovnik Mirko Gaga, kojega je Ante Pavelić odmah smijenio smatrajući da nije do kraja izvršio zadatak. Odmah je započela druga, "majska ofanziva", još strašnija od prve.

- Cijeli život skupljam podatke o ustaškim zločinima na Petrovoj Gori i oko nje, razgovaram s ljudima koji su sve to preživjeli i sve zapisujem. Tako sam saznao da je strašnim pokoljem na Barin Kosi direktno zapovijedao ustaški poručnik Ivan Bulj. Preživjeli su mi pričali kako je, par trenutaka prije otvaranja mitraljeske vatre, zarobljeni Simo Krivokuća, kad je shvatio da je kraj, zatražio od jednog mladog ustaše cigaretu. Cigaretu je dobio uz riječi: "Nećeš je popušiti do kraja!" Trenutak nakon toga ustaša je nožem ubio Krivokuću, a iz mitraljeza je otvorena vatra - prenosi sjećanja preživjelih Vladimir Đurić.

Nakon što je vidio grozotu na Barin Kosi, Vladimir se vrlo brzo suočio s jednako strašnim zločinima pod Petrovom gorom u njegovoj Vojišnici. U selu je, samo jednoga dana, ubijeno više od 150 žena i djece. Muškaraca gotovo da nije ni bilo jer su već otišli u partizane. Vladimir pamti 14. svibanj 1942., dan kada je pobijeno gotovo svo stanovništvo njegovog sela. Pred njegovim očima ubijeni su mu majka, brat i dvije sestre. On se spasio zadnji čas, jer je pobjegao u obližnji šumarak.



- I sam se čudim da sam poslije tog strašnog događaja ostao koliko-toliko normalan. Čim sam malo sazrio, posvetio sam se istraživanju ustaških zločina u ovom kraju. Razgovarao sam sa stotinama ljudi, svjedocima tih događaja, sakupljao njihova sjećanja i sve to marljivo zapisivao. U jednom trenutku sam shvatio da sav moj trud neće ništa vrijediti ako to zadržim za sebe. Odlučio sam sve objaviti. Napisao sam i 2016. u Novom Sadu objavio knjigu o tim strašnim događajima. Knjiga nosi naziv "Vojišnica – tragična vremena nestajanja srpskog sela". Knjiga je zbirka autentičnih sjećanja mojih suseljana i potkrijepljena je brojnim fotografijama – govori Đurić.

Baveći se godinama prikupljanjem materijala za knjigu o stradanju naroda ispod Petrove gore, Đurić nije mogao ni slutiti da dolaze vremena kad će opet, u jednom besmislenom ratu, opustjeti njegovo i susjedna sela, a stanovnici biti prognani sa svojih ognjišta kao u proljeće 1942.

Preorano groblje pobijenih Kordunaša i Banijaca

Po povratku iz progonstva nakon rata od 1991. do 1995., ponovo je obilazio sela ispod Petrove gore, razgovarao s gotovo svakim povratnikom i marljivo sve bilježio u notes. Kad je prikupio dovoljno materijala i fotografija, pripremio je i drugu knjigu. Ona će govoriti o stradanju srpskog naroda tijekom i nakon Oluje. Nakon Drugog svjetskog rata bio je završio policijsku školu i radio je kao inspektor u Podravskoj Slatini gdje je zaslužio mirovinu koju i danas uživa.

Supruga Sofija umrla je prije nepune dvije godine, a kako nisu imali djece, Vladimir živi sam. Neposredno prije rata devedesetih, Vladimir je u Podravskoj Slatini primao danonoćne prijetnje telefonom, pa je napustio posao i sa suprugom se preselio u rodnu Vojišnicu. U međuvremenu je teško obolio pa mu je izvađen jedan bubreg. Kad su shvatili da je vrag odnio šalu, Đurići su otišli u Temerin, a kad su ga susjedi upozorili da bi mu snage tadašnje RSK Krajine mogle dinamitom srušiti kuću, vratio se usred rata 1994. natrag. Obolio je i na drugi bubreg i u VMA u Beogradu jedva su ga spasili.

- Tek što sam se vratio iz Beograda navalila je Oluja, pa nazad u Temerin. Putem, negdje oko Žirovca, udarili su po nama rafalnom paljbom no glave ostadoše na ramenima. Nakon nekoliko godina sam se vratio. Evo, tu si me i našao - zaključuje svoju priču Vladimir Đurić.

Vladimir Jurišić; Portal Novosti