Parastosom i komemoracijom obilježeno 80 godina od zločina u Mašvini i Sadilovcu na Kordunu

BUSIJE - Na Busijama u opštini Zemun u Crkvi Svetih Ćirila i Metodija juče, 24. jula je obilježeno 80 godina od pokolja srpske djece u šumi Mašvina na Kordunu koji su počinile ustaše između 18. i 21. jula 1942. godine, kao i stradanja Srba u selu Sadilovac na Kordunu.

Nakon parastosa koji je držao protojerej-stavrofor Mile Jokić održana je komemoracija u parohijskom domu i položeno je cvijeće na spomenik žrtvama rata 1991-1995. U ime Zavičajnog kluba Kordunaša vijenac su položili Slobodan Šarac, Duško Dejanović i Dragan Miljković. Na komemoraciji su govorili Mile Bosnić, Mirko Radaković, Miladin Ševarlić, Milica Đurđević Stamenkovski, a glumac Dejan Stojaković je čitao ispovijesti preživjelih.

Prije 80 godina, u julu 1942. godine ustaše su u ofanzivi na južni dio Korduna spalile sva srpska sela. Za 13 dana, 18-31. jula, ukupno ubili 883 srpskih civila, žene, starce i djecu. Najviše ih je stradalo u srpskoj Crkvi Rođenja Presvete Bogorodice u Sadilovcu. Dana 31. 7. 1942. godine ustaški zlikovci su u ovoj crkvi pobili i zapalili 463 muškarca, žena i djece (od kojih 149 mlađih od 13 godina) iz Sadilovca, Bugara, Lipovače i okolnih sela. Jedini grijeh ovih nevino postradalih ljudi je bio to što su Srbi pravoslavci. U ovom stravičnom zločinu u toku Drugog svjetskog rata nestalo je oko 70% stanovništva ovog kraja.

U ovoj ustaškoj ofanzivi desio se i zločin koji nikada nigdje nije zabilježen u analima ratovanja - Mrtvo dječje Mašvinsko kolo.

Zahvaljijući Pepi Zinaiću i dr Đuri Zatezalu ostala su zabilježena svjedočenja preživjelih koji su uspjeli da pobjegnu sa brojnih ustaških stratišta na Kordunu.

Svjedočenja je govorio glumac Dejan Stojaković, i tom prilikom pročitao Mašvinsko kolo, svjedočenje komandanta 4. bataljona Kordunaškog odreda Nikole Basare.


… Čelni drug koji je prvi naišao na jedan proplanak veličine 50×50 m zastao je i do njega sljedeći pa redom do posljednjega praveći krug oko „mrtvog kola”. Teren na ovom proplanku pokriven je zelenom travom na kojoj je ležalo 20 djece. Od ovih 20 djece 10 je ženskih, a 10 muškaraca. Na njima i oko njih nema nijednog komada njihove odjeće ili pelena. Djeca su poredana u kolo – nožice prema unutra a glave prema vani na srazmjernom rastojanju. Djevojčice su na travi raširenih nožica i ručica a dječaci na djevojčicama – trbuh na trbuhu. Svako dijete je zaklano tj. prerezano nožem ispod vrata ali se ne vidi da su tu na licu mjesta klana. Ne vide se ni tragovi krvi što znači da je taj čin učinjen negdje na drugom mjestu pa su ih ovdje donijeli i poredali u kolo. Kod ove djece usta su otvorena a rana klanja osušena tako da čitavi rojevi muha prave svoj let na usta i grlo. Mi smo nijemo stajali oko ove djece čitavih 15 minuta dok se jedan od drugova prisvijestio da pogleda u lice svakog djeteta ne bi li prepoznao da neko dijete nije njegovo. ”

Pukovnik u penziji Mirko Radaković je takođe potomak stradalih.

- U Rakovici su htjeli da prevare srpski narod, pozvali su ih da dođu da se prekrste i neće biti ubijeni. Moja baka Soka, ćaćina mater povjerovala je u to. Moj djed je otišao u partizane. Soka moja kada je pošla da se prekrsti zajedno sa komšinicom Janjom, kako su prilazile toj štali gdje se klalo vidjele su potočić krvi. Tada su ona i njena komšinica Janja počele bježati. Janja je uspjela pobjeći i svjedočila nam je o ovom događaju, a moja baka Soka nije, ubio ju je ustaša. Ostala djeca moj stric Božo (2), Đuro (4), Nada (6), i pranđed Mitar su izbjeglu u Grabovac i tu su ih ustaše opkolile. Prađeda su živog bacili, a djecu naboli na bajonet i bacili ih sve u vatru. Sve to je gledao moj ćaća - rekao je Radaković.


Nažalost i preci predsjednika Udruženja Krajišnika iz Pančeva Mile Bosnića su stradali, ne samo na Kordunu, već i u Slavoniji. Kako navodi teško je da se izdvoji u toj ofanzivi neki najbrutalniji momenti, jer su svi brutalni.

- Izdvojio bih opštinsku štalu u Rakovici. U toj štali ustaše su napravile jedno posebno oružje. Na veliki kolac, nabili su čavle tako da glava viri iz čavla i sa tim su tukli i ubijali ljude. Da bi zatim pred ženama, koje su najprije silovali, prali to okrvavljeno oružje.

Nakon ove štale uslijedilo je Mašvinsko kolo, i crkva u Sadilovcu.

- Kada su ljudi pomislili da je klanje gotovo ustaše šalju glasnike da oni koji su pobjegli moraju da se vrate svojim kućama jer će im biti oduzeta imovina, oni su se vratili. Kada su ih ustaše pokupile, žene i djeca završavaju u crkvi, pored silovanja, počeli su da pucaju i bacaju bombe i na kraju na te polumrtve i ranjene i živu djecu bacili su dva stoga sjena i sve to zapalili - rekao je Bosnić.

Sa skupa je upućena i inicijativa da neke beogradske ulice dobiju naziv po sadilovačkim i mašvinskim mučenicima.

Skupu je prisustvovala i Milica Đurđević Stamenkovski i kako kaže u svojstvu građanina, a ne u svojstvu predstavnika političke stranke Zavetnici.

- Ovdje sam danas iz hrišćanskih razloga, ljudskim i kao Srpkinja. Krajina je pala u vojnom smislu, prije svega u političkom. Ali nikada nije bila tako visoko kao danas na svim našim saborima, svetkovanjima i okupljanjima kada o njoj govorimo. Neću danas pričati o svim stratištima i jamama, jer ovdje su mnogo pozvaniji da o tome govore. Svako stratište ima tu duhovnu snagu da nas sabira. I danas smo se okupili oko važnog nacionalnog zadatka, da pamtimo, da ne zaboravimo, da čuvamo.


Prisutnima se obratio i profesor Miladin Ševarlić predsjednik Upravnog odbora Društva srpskih domaćina.

- Rođen sam u srcu Šumadije, u Čačku i pozdravljam sve prekodrinske Srbe sa one strane Drine. Mi smo jedno tijelo, jedan narod bez obzira gdje živimo. I dok to ne shvatimo događaće nam se sve ono što nam se događalo, a mi više nemamo krvi za poklanjanje. Doživjeli smo već tri demografske katastrofe. Društvo srpskih domaćina čini šta može, i činiće i ubuduće šta može.

Pomenu je prisustvovao i Milovan Torbić, čiji su članovi porodice stradali u crkvi u Sadilovcu.

- Mojoj majci su poginuli 32 člana iz familije Obradović, poginula su joj 4 rođena brata, tri sestre, otac, majka, djed, baka, stričevi, njihova djeca…

{youtube}HAGOh5467AA{/youtube}

Jedan od organizatora i član Upravnog odbora Zavičajnog kluba Kordunaša Dragan Miljković navodi da je motiv organizovanja ovog pomena i komemoracije upravo težnja da se ovakvi zločini ne zaborave.

- Koliko god da su ovo mučne stvari, naša je dužnost kao potomaka mučenika koji su prošli kroz tako strašnu smrt, da bar osvijetlimo to njihovo stradanje kako ih nikada ne bi zaboravili. Trudimo se da prenesemo našoj djeci šta je prava istina jer moglo bi se dogoditi da za neku godinu čitamo stvari koje su potpuno izokrenute - rekao je Miljaković.

Inicijator i pokretač obilježavanja 80 godina od stradanja srpskih civila na slunjskom dijelu Korduna, kao i parastosa i komemoracije je Zavičajni klub Kordunaša iz Beograda, u saradnji sa Udruženjem krajiških Srba Prelo iz Čikaga, Udruženjem Krajišnika iz Pančeva, Krajiškim privrednikom iz Beograda i Savezom Srba iz regiona iz Beograda.

Ispovijest Miloša Dragića Šaša, Sadilovac , Đuro Zatezalo: „Radio sam svoj seljački i kovački posao” – SVJEDOČANSTVA GENOCIDA U NDH 1941. – 1945. II dopunjeno izdanje

… Izvedeni smo pred našu crkvu od dvojice ustaša i jednog oružnika. Kada su nas izveli, druga dvojica ustaša su na nas uperili puške na gotovs s noževima i s uzvikom: „Stoj, ruke uvis.” Ja sam odmah ruke digao, a mlađi brat Slavko se uplašio i malo zakasnio na što mu je ustaša rekao: „Diži, sunce ti partizansko, gdje ti je karabin?” Tako smo podigli ruke i oni nam pretresli džepove. Pogledavši na lijevu stranu vidio sam razne džepne predmete i duvan među ostalim stvarima. Kada smo digli ruke uvis, jedan ustaša je viknuo:

„Ruke nazad”, a zatim „Ruke napred”. Vidio sam da hoće da nas vežu žicom i u tom momentu ja sam se bacio na desnu stranu i počeo da bježim prema ustaškom stražaru koji je čuvao stražu na izlazu u ogradi crkvenog placa.Ustaše, od kojih sam bježao, htjele su za mnom pucati, da me ubiju, a stražar na kojeg sam nailazio povikao je da ne pucaju, da će me on nabosti na nož. Kada sam naišao na njega, odbacio sam njegovu pušku i nož dlanom lijeve ruke i istu rasjekao. U momentu prolaza mimo njega, ubo me bajonetom u desnu plećku. Sve je to bila brzina. Za mnom su zločinci pucali i zrna su padala blizu mene, s lijeve i s desne strane. Najednom sam osjetio da me nešto šuri. Vruća krv. Nisam znao da li je od razbojničkog noža ili puščanog zrna, dok nisam vidio kada sam umakao. Poslije moga bjekstva čuo sam puškomitraljeze i ručne bombe. Ubijali su u crkvi žene i djecu. I danas nosim oznake ustaškog noža na desnoj plećki i lijevoj ruci…”

„Jedne noći, svega nekoliko dana poslije pokolja naših najmilijih, zajedno s komšijama: Radom Šašom i Radom Radmanovićem došao sam u Sadilovac. Obišli smo popaljeno selo (105 seoskih kuća sa 250 gospodarskih zgrada) i došli do crkve, ali njoj se od zaudaranja ljudskog mesa, razvučenog po čitavom prostoru oko nje, nismo mogli približiti. Pošto je svaki od nas tu, među poklanim i izgorjelima, imao roditelje, braću, sestre i drugu rodbinu, osjetili smo u mučnoj tišini tugu, koju je nemoguće riječima opisati.


Išli smo od zgariša do zgarišta, ali je sve bilo tiho i nijemo. Nigdje nikog od ljudi, niti od životinja, nismo našli. U našem rodnom i voljenom selu, nekad punom života, pjesme i veselja, sada se sve utišalo, samo se žuborenje Korane na njenim slapovima čulo kao i ranije. Dan smo tako proveli u šikarama Dumana i slijedeće noći, puni tuge i bola vratili se u selo Močila.

Tek oslobođenjem Slunja i drugih dijelova Korduna, novembra 1942. godine preživjeli Sadilovčani su ostatke žrtava sakupili u zidine izgorjele crkve, na jedno mjesto i pokrili zemljom…”

Pjesmu Na Kordunu grob do groba otpjevala je ŽPG Zavičajnog udruženja Banijaca, potomaka i prijatelja Banije iz Beograda

Program je vodila šarmantna Bojana Vučić.