Varivode: Ostali su nam samo tragovi života!

 

“Pa čujte te devedest i pete,  kada se desila Oluja, mnogi su otišli. Daleko od svojih kuća. Moji su roditelji ostali. I još nekoliko komšija, da bi nakon dva mjeseca, u Varivode došli, neki još uvijek sudstvu nepoznati ljudi. Tu su ubili devet osoba. Među njima su bili i moji roditelji. Berića je ubijeno 7, jedan je Dukić i jedan Pokrajac. Dva smo puta bili na Vrhovnom sudu, koji je konstatovao da je zločin u Varivodama bio teroristički čin, u svrhu zastrašivanja i protjerivanja srpskog naroda sa ovih prostora.” kaže na početku priče Jovan Berić, podsjećajući da su ovdje bili i premijer Plenković, i nekadašnji predsjednik Ivo Josipović, te da su potomci postradalih tek prošle godine, uspjeli dobiti kakvu,takvu satisfakciju. 

Tog 28. septembra, 1995. život u Varivodama je jednostavno stao.  A bilo je to selo u kojem se nekada baš lijepo živjelo nastavlja priču Jovan Berić. 

“Ovdje je nekada bilo oko četiri do pet stotina žitelja. Sada je tek pedesetak mještana. Tu je bila škola, a danas se svela na jedan kombi koji vozi đake u Kistanje. Mislim da u Varivodama danas ima samo jedno dijete koje ide u školu u Kistanje. To je, tragedija jedna, koja se uskoro neće promijeniti”, drhtavim glasom zbori Jovan Berić.

 “Ja sam živio ovdje do odlaska u armiju. Odlazim u vojsku, baš sam bio u Banjaluci i Brčkom. Kao vozač. Poslije toga nalazim zaposlenje u Zadru. Opet,kao vozač. Doškolovao sam se, pa sam radio kao instruktor. Pohađao sam Višu prometnu u Zagrebu, i za vrijeme rata se vraćam u Varivode. Kuća u Zadru koju sam zaradio radeći, mi je zapaljena na Dan nezavisnosti Hrvatske. Među još sedam kuća koje su bile zapaljene. Oluja me zatekla u Banjaluci gdje sam dva ili tri dana stigao poslom, kamionom. Otac i majka su ostali u Varivodama. Tada smo se zadnji put vidjeli. Ostali su tu. Niko ih nije tada dirao. Dva mjeseca su prošla od Oluje, i mislili smo da je najgore prošlo. A onda je došao taj 28. septembar.  I eto.”  Uzdah se ote iz Jovanovih grudi. 

Jovan Berić se vratio na rodnu grudu još prije nekoliko godina. Jedno vrijeme je radio ovdje, a onda otišao u penziju. Sada je tu.  U svojim Varivodama.

“Po povratku sam jedno vrijeme radio u svojoj struci. Tako sam otišao u penziju odnosno mirovinu. Sada se bavim pčelarstvom. Pomalo i poljoprivredom. Skromno se živi ovdje, pa se kraj s krajem ipak može sastaviti. Ode se malo i na kaficu u Kistanje, i na šah, Djeca su u Banjaluci, Mrkonjić Gradu. Dođu. Često nas posjete. I tako je to sada. Od nekada pitomog sela, ostali su samo tragovi života”  kaže Jovan Berić. 

Život često piše romane, i Jovanov je sigurno takav. Šta sve može stati u tih par decenija životnog vijeka je naprosto nevjerovatno, zbori naš domaćin, spremajući se da sa komšijama  oda dužnu  poštu svim stradalima tog 28. septembra 1995. među kojima su bili i njegovi  roditelji. Varivode tuguju i sada, toliko godina nakon tragedije koju su u ovom malom pitomom selu načinili neki nerazumni ljudi. Svake godine skupe se predstavnici Srba, Vlade Hrvatske, delegacije iz Republike Srbije i Srpske, kako bi odali poštu nedužno pobijenim mještanima Varivoda. Polože se vijenci, na spomenik postradalim mještanima. Na zgarištu ratnih dešavanja valja pokrenuti novi život, kazaše nam predstavnici Srba na ovim prostorima. 

I to je priča o Varivodama, o životu ovdašnjem, o tragediji koja je obilježila ovo malo selo u srcu pitome Bukovice, o tome kako ići naprijed, a opet kako pamtiti i ne zaboraviti nevine mještane stradale skoro dva mjeseca nakon Oluje. Valja im naći odgovore na pitanja kako preživjeti sve te vjetrove i oluje na ovim prostorima koji su oduvijek na vjetrometini bili. Kako naći Putokaze koji vode u neko bolje sutra. Puno je pitanja na koja će i Varivode i svi oni koji svakog septembra u Varivode dođu tek potražiti odgovore. 

 {youtube}8iTNsC8Z3Ac{/youtube}