Plavno čeka novi početak!

Plavno. Grubori. Rane ovdje još zarasle nisu. Iako se život ovdje, kao sunce poslije kiše, kao svitanje nakon oluje, onako stidljivo ipak promolio. Stradao je ovaj kraj tokom i nakon “Oluje”. Cijelo selo nastalo je u ognju. U toj nekoj “Oluji” koja je ovdje potrajala. I nakon nje. Među prvim povratnicima u gotovo potpuno uništeno selo je Mira Grubor. Njen povratak i obnova porodične kuće je mali tračak nade. Sunčeva zraka kroz tamne oblake i oluju koja je ovdje kao što već rekosmo predugo trajala. Lijepo je vidjeti osmjeh na licu ovdje u Gruborima. Lijepo je vidjeti prvu obnovljenu kuću ovdje u Gruborima kažu nam mještani ovog malog sela koje i danas na zgarište liči.

“Meni je još ljepše vidjeti moju kuću, Obnovljenu. Lijepo je doći ovdje, otključati svoja vrata, i prespavati konačno u svojoj kući. Sve češće sam ovdje. Ove godine sam već dolazila pet ili šest puta”, veli Mira Grubor, vlasnica prve obnovljene kuće u Gruborima. “Ovo sve je jedan veliki novi početak,”, kaže Mira, koja je se kroz život borila onako kako je znala i umjela. Živjela je u Gruborima sve do avgusta 1995, zatim ju životni putevi vode u Srbiju, pa na Novi Zeland gdje je živjela punih 12 godina. Potom odlazi za Veliku Britaniju. Radila je čak i kao policajac.

“U zadnje dvije godine sam tu, na relaciji Srbija – Hrvatska. Sve češće dođem u svoje Grubore”, kaže Mira Grubor.

Nekada je u Plavnu i Gruborima bilo života. Danas je on ovdje tek u povojima. Ali nada umire posljednja, I nadati se, da će se uz pomoć svih onih koji pomoći mogu, Grubori podići iz pepela, zbori Petar Grubor, koji se rodio upravo ovdje, u Gruborima. Sve do desete godine, kada odlazi za Batajnicu, gdje je išao u školu. Ipak voli doći u Plavno, voli doći u svoje Grubore. Vjeruje da će do obnove sela brzo doći.


“Imam želju kao i svi stari da se vratim ovdje, da upravo ovdje provedem dio starosti. Ove dvije srušene kuće iza mojih leđa. To je moje” govori Petar dok mu glas podrhtava. Kaže kako svakog ljeta dođe u Grubore sa porodicom, odu do vrela, sjednu, napiju se vode, i vrate se nazad.

Nikola Rusić, sin Luke i Marte bio je profesor likovne kulture i direktor Osnovne škole u Plavnu, gotovo 12 godina. Eh kako je to nekada ovdje bilo, moj ti brate, zbori Nikola. Cijela plavnjanska dolina vrvjela je od djece. Od dječje graje, od mladosti. Prisjeća se Nikola sa osmjehom na licu. Škola je puna bila, zbori naš sagovornik


“Sedamdeset treće godine bilo je blizu pet stotina učenika u školi u Plavnu. Onda dolaze moderna vremena, i kako ona dolaze, broj djece počinje naglo da se smanjuje. Na kraju dolaze devedesete, tragične godine. Ovdje sada žive samo ostaci jednog naroda. Tačnije, ostaci ostataka jednog naroda. Jer, u Plavnom nikada nije bilo ispod dvije do dvije i po hiljade stanovnika, Sada je ovdje tek stotinjak duša. Uglavnom starije životne dobi.” govori Nikola dok mu se grlo steže. Gotovo kroz suze zbori kako mu je avgusta devedeset i pete nestalo više od stotinu slika i crteža, grafika i skulptura. Ponosan je na jedinu preostalu ikonu koju je posjedovala jedna osoba hrvatske nacionalnosti, koja ju je predala pravoslavnoj crkvi u Kninu. Ta ikona se od sada se nalazi u crkvi u Plavnu, kaže Nikola.


“Nekada se u Plavnu baš dobro živjelo. Nije bilo lako, da se razumijemo, ali se živjelo. Njive su što je najvažnije bivale obrađene. Danas tek poneki tračak svjetlosti. Tek poneka obrađena površina. Možda ponajljepši tračak svjetlosti jeste tek obnovljena kamena kuća u kojoj je prije dva i po vijeka boravio Dositej Obradović” kaže nam to Miloš Rusić.

Obnova kamene kuće u kojoj je svojevremeno živio Dositje Obradović, počela je prije dvije godine, Danas je to svojevrsni muzej o životu i radu poznatog prosvjetitelja. On je u Plavnu boravio 1769 godine, ovdje je napisao i čuvenu “Ižicu”, kaže Miloš Rusić ističući kako je inicijativu da se ova kuća obnovi pokrenuo Milorad Kuraica, sekretar Zavičajnog udruženja "Dalmacija".


Plavnu i Gruborima danas treba udahnuti novi život. Što prije. “Ovdje život jeste stao, ali život ovdje može i treba početi iznova”, kaže Anja Šimpraga saborska zastupnica iz reda srpskog naroda. Ona je rodom sa kninskog područja, i svjesna je težine problema. Da sve ovdje nekako može i mora krenuti ispočetka, zbori Boris Milošević. On je potpredsjednik Vlade. “Oprostiti trebamo, ali zaboraviti ne smijemo, I to je novi početak ovdje”, zbori Milošević vjerujući da se na ovom zgarištu može desiti novi početak. U taj novi početak vjeruju i Mira i Petar Grubor. Mira je svoju porodičnu kuću već obnovila. U novi početak vjeruju i svi oni Rusići koji obnoviše kamenu kuću u kojoj je prije dva i po vijeka živio Dositej Obradović, i urediše ju kao muzej. A taj novi početak trebao se desiti – čim prije. Jer Plavno i Grubori na taj početak, čekaju predugo već. On bi mogao bi biti Putokaz još nekima. Svima onima koji predugo čekaju na neki novi početak, kazaše nam na kraju u Plavnu.



{youtube}sn2a7Qkayns{/youtube}