Preobraženje Gospodnje u zavičaju

I ove godine u manastiru Krka obilježen je praznik posvećen Preobraženju Gospodnjem. Svetom liturgijom proslavlja se uspomena na događaj na gori Tavor, kada se Isus Hristos, prema predanju, prvi put pred odabranim učenicima, Petrom, Jakovom i Jovanom, preobrazio i zasijao kao sunčeva svjetlost. Imao sam to zadovoljstvo i sreću da prije tri godine posjetim ovo sveto mjesto sa kojega puca predivan pogled na Tabhu i Kapernaum, gdje je Hristos boravio i činio čuda. Na tome mjestu sada se nalazi crkva Preobraženja, a Preobraženje Gospodnje danas je jedan od najvažnijih crkvenih praznika i po novom kalendaru obilježava se 19. avgusta. Na Tavoru bila je i srpska crkva Svetog Nikole koju je podigao srpski patrijarh Joanikije. Od ovog manastira ostali su sada samo temelji.

Praznik Preobraženja Gospodnjeg je poseban dan, ne samo za Srbe iz Dalmacije, nego sve one koji svake godine u sve većem broju posjećuju ovo sveto mjesto. Manastir Svetog arhangela Mihaila nalazi se u blizini Kistanja, u slikovitom kanjonu rijeke Krke. Tradicionalno se podizanje manastira vezuje uz Jelenu Šubić, sestru cara Dušana i ženu bana Mladena Šubića i datira u sredinu XIV vijeka. Imao je manastir u svojoj prošlosti mnoga iskušenja, ali nažalost nisu ga zaobišla i u posljednje vrijeme. Naime, u avgustu 1995. godine nakon što su ga napustili monasi u manastiru je bilo sve ispreturano, sve prostorije u konaku demolirane i dijelom opljačkane, stara manastirska riznica provaljena i u neredu. Istu sudbinu doživjela je i zgrada Bogoslovije. Kasnije, zahvaljujući vladikama Longinu i Fotiju sanirane su posljedice i danas manastir iznova sija u svom starom sjaju.

Svetom Arhijerejskom Liturgijom, koju je služio Njegovo Preosveštenstvo Episkop dalmatinski G. Nikodim, svečano je započela proslava Preobraženja Gospodnjeg (19. 8. 2021.), praznika koji svake godine u manastiru Krki sabere pravoslavne Dalmatince, ma gdje oni živjeli u toku godine. Ova lijepa i duga tradicija i ovaj put načinila je manastirsku portu mjestom radosti, ponovnih susreta i molitvenog sabranja.

Sa velikom radošću u srcu Vladika Nikodim čestitao je svima ovaj praznik i naglasio da mu je posebno drago što smo se okupili u ovako velikom broju.

„Ovih par dana sam više puta razmišljao kako da započnem današnju besjedu, jer je današnji praznik za nas na neki način kruna svih praznovanja, svih ljetnjih slava i sabora i okupljanja pri našim svetim hramovima u koje cijelo ljeto dolazimo da bismo Gospodu prinosili svoj trud i žrtvu. Želim da kažem da mi je današnja Liturgija bila jedna od najljepših, najradosnijih i najmirnijih koje sam odslužio u toku ovoga ljeta prinoseći sam prinos Gospodu, moleći se kao vaš Episkop za čitavu zajednicu i radujući se na mnoge načine poznatim licima i tome što vidim da smo se danas svi okupili ovdje u molitvenom raspoloženju i bili dostojni nasljednici naših slavnih predaka. Nama, kao pravoslavnim Srbima, Dalmatincima, ništa ne treba da bude važnije od onoga što su naši preci ustanovili, da se na današnji dan sabiramo ovdje da bismo Gospodu uznjeli molitve i bili oni koji će se radovati jedni drugima i Gospodu, koji će kroz Svetu Evharistiju učestvovati u tajni ovoga velikoga praznika. Kada su apostoli vidjeli projavljenu prirodu Božiju kaže se da su od silne svjetlosti popadali, a mi kao ljudi i hrišćani kroz Svetu Liturgiju treba da učestvujemo u toj nezalaznoj svjetlosti i neprolaznoj radosti koju nam je sam Gospod podario. Učestvujući u svetim tajnama, kao oni koji primaju blagoslov Božiji i uzdaju se u Njega i mi dobijamo priliku da postanemo 'Bogovi po blagodati', kako je to govorio Sveti Atanasije Veliki...

Na kraju bih htio još da vam se zahvalim što ste došli danas da budete ovde sa nama sabrani u molitvi, a posebnu zahvalnost bih da izrazim g. Saši Pozderu za njegov trud i pomoć našoj Eparhiji. Posebna radost ovoga dana je da je Sveti Arhijerejski Sinod odlučio da g. Sašu odlikuje Ordenom Svetoga Save drugog stepena kao našeg velikog dobrotvora i prijatelja, čoveka koji je učinio dobro za našu zajednicu i donirao sredstva da se obnovi zvonik na Crkvi Svetoga oca Nikolaja u Bratiškovcima. Želim da mu čestitam i poželim svakog blagoslova od Gospoda, ljubavi i radosti u životu“, rekao je Episkop dalmatinski.


Svetoj Liturgiji prisustvovala je saborska zastupnica Anja Šimpraga, a ispred Srpskog narodnog vijeća iz Zagreba Tatjana Vukobratović-Spasojević. Od gostiju i ove godine bio je prisutan novoizabrani župan šibensko – kninski Marko Jelić i direktorka Nacionalnog parka Krka Nela Slavica.

Sveti Stefan u Golubiću kod Knina

Moj boravak u zavičaju iskoristio sam da na dan hramovne slave Svetog prvomučenika arhiđakona Stefana posjetim Golubić kod Knina. Stanovništvo Golubića (kao i ostalo srpsko stanovništvo iz Republike Srpske Krajine), protjerano je početkom avgusta 1995. godine; selo je ostalo bez većine svojih mještana. Mjesto je polovinom prošlog vijeka imalo oko 2.500 stanovnika, nakon Oluje ostalo je oko 200 starih i nemoćnih. Sada ih ima oko 150.

Golubić je među najvećim selima u Kninskoj krajini, imao je preko 90% pravoslavnih stanovnika. Poslije završetka građanskog rata na područje Golubića naseljeni su Hrvati iz Bosne i Hercegovine. Sada su u Golubiću 54 domaćinstva hrvatske narodnosti. Oni su najprije bili naseljeni u drvene barake na Glavici, a zatim su te barake zamijenjene porodičnim kućama. Budući da nemaju poljoprivrednog zemljišta ni stočnog fonda, naselje ima izgled i karakteristike prigradskog naselja. S obzirom da ih vrlo malo ima radni odnos na području kninske opštine, uglavnom su napustili Hrvatsku i otišli u inostranstvo, a u naselju su ostale žene, djeca i starčad, koji žive od pomoći i sredstava koje njihovi ukućani zarađuju u inostranstvu.

Crkva u Golubiću posvećena prenosa moštiju Svetog prvomučenika arhiđakona Stefana, podignuta je 1462. godine. Ona je pravi jedinstven dragulj i ponos sela, značajan i vrijedan istorijski monumentalni spomenik duhovnosti, kulture i pismenosti koji ima viševjekovnu prošlost i tradiciju. To je jedan među najstarijim pravoslavnim hramovima i jedini na području Srpske Pravoslavne Eparhije dalmatinske posvećen Svetom arhiđakonu Stefanu. Za svo vrijeme svog postojanja ovaj hram bio je i ostao duhovni centar sela doprinoseći očuvanju pravoslavne duhovnosti i kulture.

Golubićani nisu prekinuli tradiciju da se okupljaju na dan hramovne slave usprkos tragičnom ishodu rata. Organizovano, prvi put 2002. godine odlaze u svoje rodno selo i od tada za taj dan koji po novom crkvenoim kalendaru pada 15. avgusta, okupljaju se svake godine u sve većem broju.

Tako je bilo i ovaj put. Njegovo Preosveštenstvo Episkop dalmatinski G. Nikodim služio je Svetu Arhijerejsku Liturgiju. Pored svete službe, ovaj dan je dodatno uveličalo rukopoloženje novog đakona, Stefana Mirkovića. Vladika je srdačno čestitao njemu i njegovoj porodici i poželeo da mu Gospod da snage da dostojno iznese krst koji mu je povjeren ugledajući se na Svetog arhiđakona Stefana čiji pomen praznujemo. U svojoj besjedi Episkop Nikodim je naglasio da smo se okupili u ovom hramu koji je jedan od najstarijih u našoj Eparhiji da bismo se pomolili Gospodu onako kako su to činili i naši preci. „Naši slavni preci primili su od sveštenika ovu istu vjeru koju i mi danas čuvamo, okupljali su se ovde, postili, pričešćivali se i danas oni leže ovde na ovim, kako ja to često kažem, razigranim grobljima i pozivaju nas da i mi dolazimo u svete hramove. Mi smo pozvani da budemo istinski svjedoci vjere u Boga koji je 'toliko zavolio ovaj svijet da je i Sina svoga Jedinorodnoga dao da svako ko vjeruje u Njega ne pogine, nego da ima život vječni'. Zato treba uvek da budemo svjesni da ne možemo da se spasemo bez Gospoda, ali ni jedni bez drugih, ne možemo da zadobijemo spasenje bez bližnjih svojih. U svojim molitvama treba uvijek da se sjetimo i njih, da zamolimo Gospoda da svima nama oprosti naše grijehe i da uvijek imamo na umu da nas i sam Gospod poziva da ljubimo i neprijatelje naše“, rekao je Episkop Nikodim i poželio svima Bogom blagosloven praznik.

Golubićani i mještani drugih sela ispunili su crkvu i portu koja je bila tjesna za sve one koji su toga dana pristigli sa raznih strana. Najviše ih je bilo iz Srbije gdje sada žive, ali i iz drugih zemalja od Amerike i Kanade do Australije. Poslije našeg progona sa ovim okupljanjima oko crkava ne samo da svjedočimo našu pravoslavnu vjeru, nego to je prilika da se vide i sretnu nekadašnje komšije koje je vihor rata razvijao po čitavom svijetu.

Ima li života u zavičaju ?

Svaki dolazak budi sjećanje na neka srećnija vremena. Iako je kraj oko izvora rijeke Zrmanje uglavnom planinsko područje postojali su osnovni uslovi za život. Uz obradu posne zemnje, bavljenje stočarstvom bila je glavna grana privrede. Poslije Drugog svjetskog rata mnogi su našli zaposlenje u Gračacu i Kninu i tako dodatno popravili kućni budžet.

Poslije akcije „Oluja“ i progona, rijetki su oni koji su se vratili. Uglavnom su to staračka domaćinstva koja žive od skromnih penzija ili socijalne pomoći. Zemlja se više ne obrađuje, a stočni fond sveden je na minimum. Ali u zadnje vreme na ovo područje stiže stoka iz drugih krajeva na ispašu, što daje nadu da sve nije izgubljeno. Korist je što se tako čisti napuštena zemlja od trnja i šipražja, a ravnije površine se kose za hranu stoci preko zime. Poseban problem u ljetnim mjesecima predstavlja nedostatak vode za napajanje stoke. Ali i ovaj problem je riješen. Dopremljen je stroj za bušenje zemlje i pronađena je pitka voda na samo 10 metara ispod površine. Iz ove bušotine voda prirodnim padom puni basen koji ne služi samo za napajanje stoke nego i za osvježenje u ovim toplim ljetnim danima.

Osnovni problem i dalje predstavlja slaba povezanost jer su putevi zapušteni i loše se održavaju. Na ovom području ima puteve još iz vremena dok je vladala Austrija. Po svoj prilici najbolje rješenje bilo bi da se nakon izgradnje mosta na rijeci Zrmanji produži taj pravac do mjesta Bender u opštini Knin, i tako bi dobili međužupanijski put koji bi konačno povezao dvije županije i dvije regije.

I tako dani oko Preobraženja u zavičaju brzo prođoše, i dođe vrijeme povratku. Ispraća nas cvrkut ptica koje ostaše kao jedini čuvari napuštenih ognjišta. Hoće li doći do povratka i preobražaja u dobroj mjeri ovisi i od predstavnika Srba koji su koalicioni partneri sadašnje vlasti. Ove jeseni predstoji i popis stanovništva. Oni koji budu zaduženi da popišu preostale stanovnike ovih zrmanjskih sela neće imati težak posao. Svake godine ih je sve manje. Nažalost takvo stanje je i na drugim područjima odakle su prognani Srbi u akciji „Oluja“.