Marko Jovanić iz Donje Suvaje: Ostajem na rodnoj grudi!

DONJA SUVAJA - Na putu od Gračaca i Srba prema Donjem Lapcu, smjestila se Suvaja Donja. Upravo tu živi Marko Jovanić. Momak velikog srca, momak koji svakog gosta dočeka širom raširenih ruku, svakog putnika namjernika. Pust je ovo kraj, moj ti brate, pa se čovjek i poželi razgovora. Jer, Marko ovdje na obodu Suvaje Donje živi - sam samcit. Obilazeći imanje, Marko nam govori kako je povratak u rodno selo bila njegova velika želja, kako nije htio, ni po koju cijenu, da rodnu grudu ostavi na milost i nemilost ostrugama i lopovima, iako je fakultet u Srbiji završio i imao šansu da kao hiljade i hiljade mladih ostane tamo, gdje je možda život lakši, ali gdje mu srce nije. Otac mu je poginuo, majka navrati ljeti sa sestrom, ali Marko jedini živi ovdje stalno, i rodnu grudu čuva. Od zaborava.

„Tako sam odlučio. Jednostavno nismo bili rješili svoje stambeno pitanje, tamo u Srbiji, pa sam odlučio vratiti se. Nije bilo lako. Nimalo. Bilo je dana kada mi je bilo jako teško. Nije bilo lako ovo ni obnoviti sve. Sve je bilo uništeno. Ali eto malo pomalo. Sada se, eto bavim stočarstvom. Bavim se uzgojem krava. Imam devet krava, šest junica i dvadestak koza.“ kaže na početku priče Marko Jovanić


Presjekao je Marko. Jednostavno je rekao sam sebi: “Na rodnu se grudu vraćam, ognjište se ugasiti neće. Dok sam živ” I danas tu na đedovini, izučava životnu školu. Nije lako, raditi se mora. Ponekad je i naporno. Jer radi se od jutra do mraka. Čim svane, prvo na red dođe stoka. Kafa se, veli popiti baš i ne mora.

“Prvo stoka. Kafu ne pijem, jer ju nemam s kime piti. A to mi je gubljenje vremena, Petnaest do dvadeset minuta. Pola sata, a ja se tih pola sata posvetim njima. Da to završim čim prije, da one mogu izaći vani. Pogotovo sada u ovom ljetnom periodu, kada je visoka suša. Da mogu što ranije vani. Ova godina je baš sušna, zbori Marko. Na sreću, vode ima. Ovdje stiže sa izvora Une. Sijeno je već, ove godine podbacilo. Nije lako hranu za stoku zbaviti, “zabrinuto će Marko.


Suvaja je nekada jako lijepa bila, kaže Marko. Ipak, jako je stradala. U svim ratovima i olujama koji su protutnjali ovuda. Malo se taman selo oporavilo od strašnog zločina koji se ovdje desio u Drugom svjetskom ratu, a onda su se desili ratovi devedesetih. I ta “Oluja”. Oporavak teče jako sporo.


“Poslije svega što se desilo, još uvijek ovdje nije kao nekad. Bile su ovdje i trgovine. I kafane. I osnovna škola u koju sam i ja išao. I generacije jedna-dvije mlađe od mene. Mi smo posljednji koji smo išli u tu školu. Suvaja? Da li ima perspektivu? Ja se nadam da ima. A mlad čovjek, ovdje da bi opstao i ostao, mora imati neki svoj cilj. Vjerovati. I raditi. Za sada je to samo ovdje poljoprivreda, za koju godinu, vjerovatno i turizam. Spojiti nekako to dvoje uz podsticaje, vjerovatno bi se i moglo živjeti pristojno ” kao iz topa odgovara Marko na seriju pitanja koja smo mu postavili.


Predstavnici Srba na ovom prostoru, kaže, učinili su koliko su mogli, A da uvijek može bolje - može, a sada koliko je u njihovoj moći, pitanje je, zbori mudro naš sagovornik. A na naše pitanje da li će ostati ovdje, katogorčki odogovara:

“Ja ostajem ovdje. Ja sam došao ovdje, kada je bilo puno gore, a kamoli sada da idem. Od toga nema ništa!!!”

Ostaće Marko na rodnoj grudi. Vidi se to u očima, u pogledima na život, u njegovoj žarkoj želji da kućni prag ne zaraste u korov i ostruge. Ovdje, rane iz prošlosti ni danas zarasle nisu. Jer, danas u Suvaji živi tek stotinjak mještana Ali oni što ostaše žele sačuvati rodnu grudu, svoju đedovinu. Zato se i Marko vratio, u svoju Suvaju, ratovima i olujama izmučenu, Suvaju koja se više puta morala podizati iz pepela. Suvaju koja se i danas bori za svoje, mjesto pod suncem.


{youtube}sRIZOhcg95E{/youtube}