Porodica i prijatelji se oprostili od mr Mile Dakića

BEOGRAD - Juče je u Beogradu na Novom bežanijskom groblju sahranjen istaknuti istoričar, pisac i krajiški političar mr Mile Dakić (1931).

Sahrani su pored ožalošćene porodice prisustvovali i njegovi najbliži prijatelji, njih oko 50. Njegov zemljak i prijatelj Petar Šaula je održao govor u kom između ostalog kaže da je odlaskom Mile Dakića, Vojnić, Kordun i srpski narod ostao bez vrsnog intelektualca golubljeg srca, bez hroničara velike srpske nesreće, bez svjedoka izgubljenih nada. Osiromašili su kroz nekoliko dana, tek sada svjesni koliko su sa njim bogati bili.

U nastavku možete pročitati govor Petra Šaule u cjelosti.

„Ožalošćena porodico Dakić, poštovani prijatelji i poznanici, dragi Mile…

U popodnevnim časovima, uz porodičan ugođaj najradosnijeg hrišćanskog praznika, dok očekujem uspostavu veze sa Bolnicom Batajnica, za trenutak u mislima odlutam na Kordun. Odlutam pod onu “krušku Ilije Mitraljesca” i slušam tvoj glas što lebdi nad prljugom i žutuljom našeg Zavičaja.

I on, tiši i sve tiši polagano se gubi, nestaje… ideš za njim, odlaziš prema partizanskoj bolnici Petrova gora. Prate te stihovi pjesme “Na Kordunu grob do groba…” a ti polako, korak po korak, onako kako si uvijek hodao, u vječnost si krenuo.

Onda se prenem. U stvarnost me vrati očekujući glas, ljubazne doktorke iz „strašne Bolnice“. Poslije radosnih informacija Badnjeg dana, osjetih tugu. Slušam i ne vjerujem. Izgovaraju mi tvoje posljednje riječi: „Lijepo mi pozdravite moje najmilije i sve prijatelje“, otišao je Mile Dakić zauvijek. Tačno u podne, na dan Hristovog rođenja ove 21. godine u 21. vijeku preselio se Mile na mjesto koje pravednici pravednijim svijetom nazivaju.

Odvela te kažu bolest koja sve napada, a najbolje odvodi…

Dragi Mile, da su živi, ovdje bi danas sa nama bile još dvije legende Petrove gore: Savo Zlatić i Jakov Kranjčević Brada. Oni ti ne bi dali umrijeti, oni bi te u legendu poveli. Sad te tamo čekaju.

Dalek je Kordun, naš Vojnić i tvoje rođeno selo Klipino Brdo, dragi Mile. Politika i sudbina se sa tobom i svima nama poigrala. Da li samo sudbina? Tvoj vječni dom je sada Bežanijska kosa. Prostor koji su Beograđani po bježanijama nazvali. Zar nam je suđeno da čitav život bježimo?

I kad pomislimo da smo konačno stali, na Bežaniji nas ostave.

Bježao si Mile iz siromaštva u bogatije sutra, bježao si od smrti život tražeći i nudeći, trčao iz ropstva u slobodu, bježao si od nepravde u knjige svoje se sakrivajući. A nepravda te uvijek, iza ćoška sačekivala i nekuda odvodila.

Dragi Mile,

za velikim tragovi ostaju, a ti si bio veći od nas. Tvoje, jedno od mnoštva napisanih djela, “Bol u prsima” davi, guši, steže, moli i doziva… sad se preselio u prsa nas koji smo te voljeli i poštovali. I onda kada se sa tobom nismo slagali.

Vojnić, Kordun i srpski narod ostaju bez vrsnog intelektualca golubljeg srca, bez hroničara velike srpske Nesreće, bez svjedoka izgubljenih nada. Osiromašili smo kroz nekoliko dana, tek sada svjesni koliko smo s tobom bogati bili.


Pozdravi nam u tom novom svijetu sve istorijske hroničare /Đuro Zatezalo/. Ti i oni ste najizvorniji zapisivači i svjedoci genocida koje su ustaške vlasti Hrvatske nad srpskim narodom Like, Banije i Korduna sprovele. Vi ste zapisivači tragedije kojoj se i danas zli ljudi smiješe.

Pozdravi nam prijatelje – saborce, osvetnike, njih je tvoja priča istinom okovala, a Kordunaše slavom ovjenčala. Hrvatska vlast je tebe i tvoju slobodu zatvorila, izmišljajući optužnicu za ono što nisi učinio. Nisu te slomili.

Vratio si se slobodan svojoj Miri, ‘ćeri Dragani, sinu Spomenku i njegovoj porodici, jači za iskustvo koje ti nije trebalo, koje nisi zaslužio. Srpska vlast i pojedinci iz te vlasti nisu te razumjeli. Priznali su te onoliko koliko im je trebalo. Samo rijetki te nisu zaboravili.

Danas će za tobom i nama, izbjeglicama, rasutim po Sili Nepravde, Petrova gora zakukati, danas će cijeli Kordun zaplakati, danas će ti se spomenik na Petrovcu pokloniti, onako očerupan i unakažen pokazujući ono što si iza sebe ostavio!

Tvoje knjige čuvaju ono što smo mi izgubili!

Počivaj u miru, zaslužio si… odmori se. Znam, zove te Kordun, umoran si. Nećeš stići, skoro si otuda došao. Ovdje da umreš?

Nas dvojica nećemo dovršiti započete divane o Spomeničkoj baštini Korduna, nastavićemo to na nebu kad komšije postanemo… odlaziš, a ostaješ u najljepšim uspomenama!

Tvoji najbliži za tobom tuguju, supruga Mira, ćerka Dragana, sin Spomenko sa suprugom Linditom i unučad Suzana i Mendi, a sa njima ogromnu tugu prijatelji tvoji dijele.

Budi sa anđelima, u miru Božjem druži se sa svojim roditeljima majkom Dragicom i ocem Simom, sestrama i braćom, obiđi lagano sve svoje Kordunaše.“
NEKA TI JE LAKA ZEMLjA,
POČIVAJ U MIRU!

Izvor: Savez Srba iz regiona