Nema ljepše rijeke od Une, pa ni na Farskim otocima

Nismo se tek tako probudili i rekli „Selimo na Farske otoke“. Ideja se polako rađala i razvijala u nama. Prvo kao zamisao o odlasku van, a kasnije, kad je muževljeva tvrtka dobila posao za njega upravo tamo, odluka je pala. „Znaš, ako postoji i najmanja šansa da odemo živjeti tamo, ja ću je iskoristiti“, rekao mi je tada.

Naziv te zemlje Vikinga, ovaca, ribe, vjetra i vode odzvanjao mi je u glavi. Prije toga sam ga čula samo u nekim dokumentarcima koje sam gledala. Naravno da sam krenula istraživati i sve više bila iznenađena jednostavnošću života u ovoj maloj zajednici.

Broj ovaca ovdje premašuje broj stanovnika, a broj premijera Farskih otoka, kao i cijele Vlade, može se naći u telefonskom imeniku. Teško je ne zapitati se što bi se u sadašnjoj situaciji u kojoj se nalazi Hrvatska dogodilo da je Plenkovićev broj u telefonskom imeniku. Zdravstvo je ovdje besplatno, participacija se plaća jedino za usluge stomatologa i fizioterapeuta. Također, jako važan resurs – voda, potpuno je besplatna. Gotovo svakih 20 metara niz livade i brda slijevaju se rijeke i prekrasni slapovi. No, ako me pitate ima li ljepše rijeke od Une i njenih slapova, moram biti iskrena i reći da nema. Odvoz smeća se naplaćuje kroz porez, školovanje je besplatno na svim razinama (do doktorata). Javni prijevoz je besplatan, a kojekakve kućarine i slivne vode se također ne plaćaju. Slobodne aktivnosti su svakome dostupne, kako za djecu, tako i za odrasle. Tako tečaj slikanja možete pohađati uz minimalnu nadoknadu od 500 kuna za cijelu godinu. Zvuči kao utopija, zar ne?

Nema onih slatkih kestena iz Dvora

Nakon koronakrize u Hrvatskoj i lockdowna, dolaskom ovdje kulturološki šok se zakotrljao prema nama kao lavina i poklopio nas da se danima nismo mogli osvijestiti. Došli smo u ljeto, kada je dan najduži, te je trajao skoro 20 sati. Na otočju prirodno ne raste drveće, tome nije uzrok klima jer raste ono koje je čovjek posadio, već tlo – ispod travnatog pokrivača nalaze se granitne stijene. Što zbog šoka od promjene sredine, a što zbog nostalgije, uz sve benefite koje pružaju Farski otoci, svaki puta kada bih pogledala u nebo – nedostajala mi je ona Banijska šuma i šum vjetra kroz grane drveća. Kako se približavala jesen, tako mi je počelo nedostajati lišće koje lagano žuti, no i vrući, slatki kesteni iz Dvora, ručak kod mame, kiseli kupus, ajvar kojeg sprema moja svekrva… Otud valjda i oduševljenje kad sam vidjela u jednom dućanu „Podravkin“ ajvar i Vegetu…


Nema zavjesa, jer nitko ne viri u tuđe dvorište

Poljoprivreda je ovdje oskudna i prvenstveno je usmjerena na proizvodnju gomoljastog i korjenastog povrća, na stočarstvo, osim ovaca tu je i mnogo krava i konja. Ribarstvo je primarna industrijska grana. Ferojska ribarska flota je jedna od najvećih u svijetu. Kuće i zgrade su jednostavne arhitekture, sve je kombinacija drveta i danas lakog betona te stakla. Zavjesa nema, a nitko nikome ne viri u dvorište, na širokim prozorskim daskama nalazi se cvijeće, lampe i svijećnjaci koji se pale čim se smrači. Na ulici u mjestu u kojem živite susjedi vas pozdravljaju sa „hej – hej“, tako kažu Ferojci i veselo vam se smiješe. Ukoliko imate ozbiljan izraz lica, neće se libiti upitati vas imate li neki problem i je li vam potrebna pomoć. Naravno, najmilije je u tuđini sresti ljude s naših prostora, pa smo tako ovdje upoznali obitelji gotovo iz svih zemalja bivše Jugoslavije. Neki su došli zbog posla, a neki zbog sporta. U ovoj zanimljivoj i zbog kulturoloških razlika neobičnoj zemlji ako vam dolazi majstor u kuću, a vas nema, sasvim je normalno ostaviti kuću otključanu kako bi čovjek obavio ono što ima. Dok kod nas, naravno, zna se – mi znamo bolje od majstora i moramo ga nadgledati.

Stopa kriminala je ovdje ispod 0,08 %, a najveći prekršaj je vožnja u alkoholiziranom stanju zbog čega se završava na triježnjenju u zatvoru otvorenog tipa. Na alkohol je uvedena prohibicija i prodaje se isključivo u ugostiteljskim objektima te državnim dućanima namijenjenim za tu svrhu. U odnosu na nas, kladionice nisu na svakom ćošku jer je i to pod kontrolom države. Pekare koje su više kao slastičarne peku kruh bez aditiva i raznih dodataka uglavnom od raznih kombinacija sjemenki i crnog brašna. Cijene za nas s Balkana su nešto više, ali za farski standard nisu. Ovdje prosječna satnica iznosi 180 kuna, a jedno svježe pile jeftinije je u odnosu na 200 grama čokolade. Na svu nezdravu hranu koju u današnje doba jedemo stihijski (grickalice, razni slatkiši, gazirani sokovi) postoji porez koji stanovnike ove autonomne danske pokrajine potiče da se hrane zdravije, a samim tim i žive zdravije.


„Surova“ klima sa svom infrastrukturom

Mnogi će pomisliti da je klima ovdje surova i kako ima malo ljudi. A surovo je, u biti, u našim područjima od posebne državne skrbi gdje žive obitelji koje i dan danas nemaju struje u kućanstvima, a o lošem internetu, lošoj infrastrukturi i nemogućnosti da se djeci pruže računala imali smo prilike vidjeti kada je zbog koronakrize krenula online nastava. Ovdje svako mjesto ima svu infrastrukturu potrebnu za normalan život: vrtić, školu, bazen, dvorane, lokalne teretane. Ljudi koji su na vlasti u manjim mjestima ovdje ne primaju plaću već rade za opće dobro i da bi uopće došli na platnu listu države moraju učiniti puno toga korisnog za svoju lokalnu zajednicu, počevši od novih investicija do povećanja broja stanovnika u mandatu. Uskoro će se upravo na Farskim otocima otvoriti i novi podmorski tunel s prvim u svijetu kružnim tokom ispod Atlantika, koji bi trebao skratiti putovanje između otoka koji se prostiru između Škotske, Norveške i Islanda. No klima, koja najviše zanima naše ljude, ovdje je umjerena, a temperatura konstantno oko 10° C, ljeti najviše oko 20° C, a zimi nikada nije pala ispod -2° C. Snijega je zimi malo, no ima dosta vjetra i kiše.



Moderna zajednica koja drži do kulture i običaja

Glavni šok kada dođete iz države u kojoj su vam nametnute stroge mjere u borbi protiv koronavirusa je to da ovdje ne nose maske, ne drži se distance i sva djeca normalno pohađaju nastavu. Ono što je najviše iznenađujuće je to što sama zajednica, koja broji oko 55.000 stanovnika, nije izumrla i nije se prepustila nekim novim običajima, a svoje tradicionalne vrijednosti bacila u zaborav. To je jedna moderna zajednica koja čvrsto drži do svoje kulture i običaja. Unatoč zabranama od strane danske vlade, sačuvali su svoj jezik koji je postao tek 1948. godine službeni jezik. Svaka kuća i svi njeni ukućani imaju svoje tradicionalne nošnje koje s ponosom oblače kod svih važnijih državnih i obiteljskih svečanosti. Za to vrijeme su kod nas nošnje danas očuvane samo kroz razna kulturnoumjetnička društva, a oni su očuvali također svoju pjesmu, lančani ples, kao i pletenje – ovdje djevojčice čim navrše pet godina uče plesti. I uživaju u tome. A dječaci se tradicionalno uče ribolovu. Riba za upotrebe u kućanstvu se može pecati bez dozvole jer je to stoljećima bio ferojski način preživljavanja i dio kulture. Također, gotovo svi mladići na otočju iz istih razloga polažu i stručni ispit za mornare jer im je, obzirom da su potomci drevnih Vikinga, plovidba u krvi.


Ono što bi svakako mogli naučiti od Ferojaca je kako uz zajedništvo i upornost sačuvati svoj jezik, kulturu i običaje jer mi se čini da kod nas uskoro neće važiti ona stara „bolje da propadne selo nego običaji“. Jer uz naša sela polako propadaju i običaji.

---