Pao nam je kamen sa srca

MIHALJEVAC - Dušu bih ogriješila kada bih rekla da nas je netko prije, za vrijeme i poslije rata vrijeđao i zlostavljao po nacionalnoj osnovi, ali tek mi je nakon posljednjih događaja u Kninu, gdje je obilježena godišnjica "Oluje", pao veliki teret sa srca za koji do tada nisam znala koliko je zapravo bio težak, rekla nam je na početku razgovora povratnica Dušanka Šorak (64) iz Mihaljevca kraj Korenice, prorijeđenog seoceta tik ispod Ličke Plješevice.

Davne 1900. godine Mihaljevac je brojio više od 500 stanovnika, stotinu godina kasnije broj se smanjio na jedva 60, a danas u ovom živopisnom, a u isto vrijeme lijepom i surovom ličkom mjestu obitava jedva dvadesetak duša. Odavno ovdje nema vjenčanja i rođenja, a kako su se zaredale sahrane, Mihaljevac će, ako se ne dogodi čudo, zauvijek nestati s geografske karte.

Nekad su Dušanka i njen suprug Jovo (66) imali lijep život. Dobili su troje djece, sinove Danijela i Branislava te kćer Danijelu, i živjeli su skromno. Nije bilo izobilja, ali svega su imali taman koliko treba. A onda su se u ratu, a pogotovo po njegovom završetku, zaredale nevolje, sve jedna za drugom i sve jedna gora od druge.

- Benaste glave započele su rat koji nam je svima promijenio živote i vratio nas stotinu godina unazad, ali ti benaći, jedni i drugi, nisu marili za to. Kad je grunula "Oluja", Jovo i ja s troje djece potrpali smo se u fiću i zajedno s cijelim selom krenuli a da ni sami nismo znali kuda i zašto. Nakon brojnih peripetija pokvario nam se i auto. Morali smo ga ostaviti, pa smo, gladni i žedni završili u Apatinu. Tamo su nas odmah pohvatali kao teliće, satjerali nas u pretrpane vagone i bez zaustavljanja – pravac Kosovo. Izmučene od dugog puta utrpali su nas u veliku štalu. Kad smo pred zoru izašli van, oko nas su bili nekakvi mrgudni ljudi s puškama. Odmah smo shvatili da smo iz jednog rata pobjegli u drugi - priča Dušanka novinaru "Portala Novosti".

Dušanka i Jovo su shvatili da na Kosovu nema života jer se na sve strane zveckalo oružjem, pa su s djecom krenuli u nemoguću misiju – pješice na sjever, pa kud puklo da puklo. Nakon više od 600 kilometara dramatičnih putešestvija o kojima bi se mogla napisati knjiga, nekako su se dohvatili Rume, gdje su ostali deset godina. Upoznali su tako, na tanane, gotovo cijelu Srbiju, a da prije toga ranije nisu ni bili u toj zemlji.

- Teško i sporo prolazilo je tih dugih deset godina. Još na samom početku razmišljali smo o svojoj Lici i stijenama na Plješevici, ali nismo imali novca za povratak. Trideset i pet godina sam bio profesionalni kuhar u hotelu na Plitvičkim jezerima i to je, zapravo, bio jedini posao koji sam znao i mogao raditi. Nažalost, tamo gdje smo izbjegli trebali su radnici na njivama, zidari, i slično, pa sam jedva nekako uspijevao tu i tamo zaraditi, ali samo hranu koju sam odnosio kući i ništa drugo. Supruga Dušanka prala je i čistila tuđe kuće, od jutra do mraka, za nekakvu crkavicu, pa nikako nismo uspijevali sakupiti novac za režije, a kamoli za put u Hrvatsku - objašnjava Jovo Šorak.

Djeca su u Srbiji završila škole. Danijela je izučila za biotehnologa, Danijel za konobara, a Branislav je postao majstor za poljoprivredne strojeve. Kad su 2005. sakupili nešto novca i povadili papire, vratili su se u Mihaljevac. Jovo je ostvario 1300 kuna mirovine, Dušanka 1200, pa to rastežu kako znaju i umiju. I taman kada su pomislili da su nevolje iza njih, pogodila ih je najveća – kćerka Danijela prije dvije godine teško se razboljela i umrla u 38. godini života, a iza nje su ostali suprug i troje djece. Gubitak kćerke shrvao ih je do kraja, pa se ubrzo i Jovo teško razbolio. Prošle godine operiran je od karcinoma. Na neko vrijeme tijelo se umirilo, a onda su se opet pojavili znaci bolesti. Sad čeka još jednu operaciju. Sin Branislav s obitelji živi u Korenici, Danijel je u Crnoj Gori, a Dušanka svakodnevno vodi borbu s Jovinom bolešću i tugom zbog gubitka kćerke.

- Sada nam je zaista teško. Svako malo Jovo mora u Zagreb na pretrage i kontrole zloćudne bolesti. Samo prijevoz košta nas 600 kuna, jer se on ne može truckati u autobusu, pa vi računajte. Uglavnom, gladan i žedan ode i gladan i žedan se vrati. Nikako sastaviti kraj s krajem. E, samo da Jovo ozdravi, sve ćemo mi to prebroditi - kaže Dušanka za "Portal Novosti".

Iako ni sama nije najboljeg zdravlja, Dušanka redovito obrađuje bašću, pa sad imaju povrća čak i za zimu, ali svakodnevno vodi bitku s divljim svinjama koje su se spustile s Plješivice. Pitamo ih za odnose s rijetkim susjedima, ali i ukupan suživot u njihovu kraju.

- Nikada mi nismo imali problema s Hrvatima. Družili smo se, zajedno se radovali i žalovali, pomagali jedni drugima i tako je to išlo sve do nesretnog rata. E, onda smo pobjegli, a do nas su stizale svakakve ružne vijesti iz starog kraja koje su nas plašile, pa se nije bilo lako vratiti. Nakon povratka smo svako malo čuli na vijestima kako mi Srbi baš i nismo poželjni. Iako nam nitko nije učinio ništa nažao, svejedno se u nas uselila nekakva zebnja. Zapišite u tim vašim novinama da smo nakon ovogodišnjeg obilježavanja "Oluje" odahnuli. Čuli smo riječi koje smo dugo priželjkivali, a najava zajedničkih posjeta mjestima stradanja hrvatskog i srpskog naroda nas ohrabruje - kaže Dušanka Šorak.