Povratak na rodno ognjište nakon 25 godina

BENKOVAC - Za višegodišnjih lutanja po banijskim i kordunskim brdima, krševitoj Dalmaciji i Lici ili ušorenim slavonskim selima, nerijetko bismo od svojih sugovornika znali čuti da je povratak završen, odnosno da su se oni koji su se željeli vratiti vratili, a da oni koji nisu – nikada ni neće. No svaki put kad bismo, pod snažnim dojmom ne baš blistavih uvjeta za život u tim pustopoljinama, povjerovali takvim tvrdnjama, susreli bismo neke nove ljude koji su ponovno došli na svoja ognjišta, dvadeset i više godina nakon odlaska i izbivanja iz svog rodnog kraja.

Svega par kilometara od Benkovca, na brdašcu sjeveroistočno od tog gradića, ugnijezdio se Buković. Usred sela iz kojeg se benkovačka crkva Sv. Jovana Krstitelja vidi k’o na dlanu, a pogled znatiželjnika dopire do ljeskave površine Vranskog jezera ili još dalje, do vrhova modrog Pašmana, stoji kuća porodice Košević. U nju su se poslije četvrt vijeka vratili 34-godišnji Zlatko, 49-godišnji mu brat Slobodan i njihova 75-godišnja majka Kosa.

Šestero članova porodice, kojoj su tada još pripadali brat i sestra Duško i Milka te otac Jovan, u nepoznato je s prvim danima kolovoza 1995. otjerala Oluja. Nakon brojnih peripetija tijekom neizvjesne i nimalo ugodne putešestvije ratom zahvaćenim područjem, završili su u Zubinom Potoku kraj Kosovske Mitrovice.

- Bili smo ondje smješteni u nekakvom prihvatilištu, a lokalni nas ljudi nisu baš voljeli, pa nam je život bio težak da teži ne može biti, iako sam bio tek devetogodišnjak. Radili bismo sve i svašta, nerijetko samo za hranu, no s vremenom su zaredale druge, još teže i još bolnije nevolje. Na Kosovu smo pokopali tatu, brata i sestru, pa je za nas svaki život u toj tuđini izgubio smisao – priča Zlatko Košević.

Tako su preostala braća i njihova mama počeli malo-pomalo pripremati teren da se, čim se ukaže povoljna prilika, vrate u Buković i u što boljim uvjetima ondje započnu novi život . Stoga su svom rođaku i suseljaninu Jovanu Bojaniću dali punomoć da u njihovo ime sredi dokumentaciju, pa čekali, čekali i napokon dočekali: u obnovljeni su se dom vratili prije tri mjeseca, nakon desetljeća potucanja po tuđoj zemlji i među tuđim ljudima. Iako su sada opet svoji na svome, prava borba za preživljavanje tek im predstoji.

- Živimo od onoga što brat i ja uzmognemo zaraditi raznim poslićima koje obavljamo za druge, ostalih prihoda još nemamo. Spremamo se na prikupljanje dokumenata koji bi nam osigurali bilo kakvu pomoć ili naknadu, jer smo tek nedavno dobili osobne iskaznice, bez kojih se ništa ne može. Najgore je što nismo socijalno osigurani, a to nam je posebno teško kad je riječ o vremešnoj i boležljivoj majci: skuplje lijekove ili odlazak liječniku još joj ne možemo priuštiti, jer nemamo ni novaca ni potrebnih dokumenata. Ali znam da će uskoro biti bolje. Mama ima pravo na mirovinu pokojnog oca i već je dobila rješenje na hiljadu kuna mjesečno, pa se nadam da će za neko vrijeme uslijediti prva isplata, a s njome i zaostatci. Kako god bilo, nas troje nije požalilo odluku da se vratimo ovamo, na svoje – tumači nam Zlatko. Slobodan misli slično, premda bolje od Zlatka pamti kako se prije devedesetih živjelo u Bukoviću.

- Veliko je ovo selo bilo, možda i s više od pet stotina duša. Sve je nekako bilo skladno i živjelo se mirno, baš onako kako čovjek može poželjeti i zamisliti. Gotovo svi zdravi muškarci radili su u obližnjem Benkovcu, a sada stanje nije ni blizu tome, premda mi ne žalimo što smo se vratili. Znam dosta onih koji se još nećkaju oko povratka, poručite i vi takvima da nema straha, neka se slobodno vrate na svoja ognjišta, u kuće koje ih čekaju. Nemaju se čega bojati: nije lako, ali si nekako svoj i potpun – poručuje Slobodan.

Obojica braće ističu da nijednom otkako su se vratili u zavičaj nisu imali problema vezanih uz svoje nacionalno porijeklo i odnose s drugim ljudima po tom pitanju: s kim su bili dobri prije rata, dobri su i sada. Susreću se s prijateljima Srbima i Hrvatima te uvijek imaju štogod jedni drugima ispričati, pomoći si kakvim savjetom ili se podržati bez ikakvih zamjerki ili prijekih pogleda radi nečeg što se davno događalo. Tu i tamo se ponešto i popije, jer uz čašicu lakše sjednu svakodnevne poteškoće i pretresanje neveselijih uspomena.

Čim dobiju osobne, Slobodan i brat namjeravaju se prijaviti na Zavodu za zapošljavanje. Kako je Zlatko mlađi i po struci elektrotehničar, nadaju se da će se njemu prvome posrećiti s kakvim redovitim poslom.

Vijest da su se vratili u zavičaj nakon četvrt stoljeća izbjeglištva brzo se proširila, pa su za to doznali i u Srpskom narodnom vijeću. Bilo je svima jasno da im se što prije mora nekako pomoći, pa im je dostavljeno nekoliko metara ogrjevnog drva, da ih bar jake bure što su zaredale ne propušu do granica ljudske izdržljivosti.

- Molim vas, napišite da nam je puno pomogao Boris Milošević, koji je odmah shvatio u kakvoj smo situaciji, pa se založio da pored drva dobijemo i zamrzivač. Obećao je da će uskoro do nas doći struja, jer sad imamo samo agregat, a gorivo je skupo. Zahvaljujući SNV-u i Borisu, ovdje se osjećamo još sigurnije, a to nam daje snagu i nadu da ćemo što prije prevladati trenutačnu neimaštinu. Vidite li negdje Borisa, lijepo ga pozdravite i zahvalite mu se još jednom u naše ime – zaključiše razgovor u Bukoviću braća Košević.

Njihove smo pozdrave isporučili Miloševiću, pa usput doznali da će u kući ‘friških’ povratnika doista uskoro zasvijetliti žarulje.

- Povratak Koševića ohrabruje i govori da ta kretanja još nisu gotova. Stoga tim hrabrim ljudima treba pomoći da što lakše prebrode barem prve teškoće s kojima će se zasigurno suočiti – rekao nam je predsjednik SNV-a i saborski zastupnik svoje manjinske zajednice.