Da živimo svi u slozi, Sveti Savo ti pomozi!Savina mudrost, diplomatija i državništvo potrebni su matičnoj državi Srbiji koja nosi ogroman teg Kosmeta sa sve (ne)izvjesnijim ishodom!. Savina mirnoća i bratska ljubav potrebna je kao „kru naš nasušni“ u Crnoj Gori koja je na granici bratoubilačkog vjerskog rata, potrebna je i Srpskoj te posebno u onim dijelovima Bosne u kojima žive Srbi. A tek nama Srbima u Hrvatskoj, vrline koje je utjelovio rodonačelnik Rastko Nemanjić i više su od „kruva nasušnog“. Brojčano dovedeni do nivoa statističke pogreške pri čemu dodatno strahujem od rezultata nagodinu planiranog popisa stanovništva, razasuti teritorijalno, osiromašeni materijalno, na granici duhovnog siromaštva koje Srpska Pravoslavna crkva koliko toliko uspijeva spriječiti… Podijeljeni na one koji žive u urbanim sredinama i one na selu, na one koji imaju struju, vodu, cestu i krov nad glavom i na one koji uveče gladni liježu u poderanu ponjavu prostrtu na zemlju ili hladan beton. Nažalost gotovo sve nabrojene, kao i desetine drugih kategorija u kojima se pronalaze Srbi u Hrvatskoj, izložene su intenzivnoj ili sa manje intenziteta ispoljenoj asimilaciji, prijetnjama po fizički život, uvredama, govoru mržnje, nametanju osjećaja nepoželjnosti iako su vjekovima „svoji na svome“!
A one, uz ostalo, podrazumijevaju da nam matrica „sit gladnome ne vjeruje“ ili „tvoja muka nije i moja muka“ prestanu biti imanentne! Ako se presaberemo među sobom i sa sobom i ako dođemo u stadij da o našim starim i onemoćalim roditeljima, umjesto nas, ne brinu humanitarne organizacije. Lijepo je i toplo ljudski pomoći kao što to čine „Srbi za Srbe“, „Ljudi za ljude“, „Od srca srcu“, predstavnici SDSS-a i SNV-a. Kako to shvataju i čine dvoje naših ljudi iz Češke koje sam ovih dana imao čast upoznati i koji žele pomoći Srbima u Hrvatskoj bez da imaju ikakve dodirne tačke sa nama, jer jedno je iz Paraćina, drugo iz Ćuprije. Veže ih Pravoslavlje i Svetosavlje, a to je njima dovoljno. Iako malobrojne i organizacije i pojedinci željni pomoći znače puno, jer kako reče još jedan veliki Srbin Živojin Mišić – „više vrijedi jedan koji hoće negoli dvojica koji moraju“!!!
Onemoćaloj starčadi po zabitima Korduna, Banije, Like, Dalmacije…i lijepa riječ čudo znači, a kamoli poklonjena peć, kreveti, ođeća, posteljina, hrana, frižider… Ali ta ista onemoćala starčad ima i komšije koje žive uz njih i znaju za njihovu muku, bez iskazane empatije i želje za pomoći. I što je suštinski i najporaznije, većina tih ljudi ima i djecu, one kojima su Božjim proviđenjem udahnuli život i podigli ih, a da (po)često ta ista djeca bez obzira đe žive i čime se bave – ne brinu o njima. Ne brinu jer eto rade, imaju i svoje familije, svoju djecu i svoju unučad!!! I počesto ta ista djeca zahvaljujući modernim tehnologijama opiče lajk ispod slike koja ovjekovječuje nečiju solidarnost sa drugim “u potrebi”. Na to potroše svoju dragocjenu sekundu vremena. I na tome se (o)staje! U nekom broju slučajeva , Bogu hvala ne svi ali nažalost znatan broj nasljednika, čeka da ćaća ili mati umru pa da podjele imovinu, počesto se pritom krveći među sobom i trajno narušavajući porodične odnose. Ne vredi to njima materijalno jer „j..eš to, ‘oću da se rešim“ i jer bliža im je srcu Četvrta avenija njujorška ili šesta ulica busijska, kanadski Kvebek…, od Palučnjaka, Balanturinke, Sovrinke, Trčnoge i drugih njiva koje su ih othranile i za čiji svaki kvadrat se ginulo. Ali eto „nedam svoj dio nikom’ makar mi ni’gda netreb’a“!!! Daleko je to od Svetog Save koji je mirio i pomirio svojeg Vukana i svoga Stefana i dozvao ih pameti!
