Savo Štrbac: Novine u sticanju hrvatskog državljanstva

BEOGRAD - Od kada je u oktobru ove godine u Hrvatskom Saboru usvojen Zakon o izmjenama i dopunama zakona o državljanstvu (NN 102/19), koji stupa na snagu 1. janura 2020., Veritasu se svakodnevno obraćaju Krajišnici, koji su se usljed ratnih dešavanja iz devedesetih raspršili širom svijeta, sa pitanjem šta je to novo u ovom u odnosu na dosadašnji zakon, što me je i ponukalo da napišem ovaj tekst kao grupni odgovor svim zinteresovanim.

Jedna od usvojenih novina ogleda se u tome što se hrvatskim državljaninom smatra i osoba rođena od 8. januara 1977. do 8. oktobra 1991., kojoj su u trenutku rođenja oba roditelja imala hrvatsko državljanstvo, ali joj je u evidneciji o državljanstvu upisano drugo državljanstvo, pod uslovom da u roku od dvije iduće godine podnese zahtjev za utvrđenje državljanstva.

Naime, počev od 8. januara 1977. pa do ”raskida svih državnopravnih veza Republike Hrvatske s bivšom državom SFRJ”, državljanstvo se sticalo prema odredbama Zakona o državljanstvu SFRJ (“Službeni list”, broj 58/76) i Zakona o državljanstvu SR Hrvatske (“Narodne novine”, broj 32/77).

Osnovni princip sticanja tadašnjeg saveznog i republičkog državljanstva bio je princip porijekla, po kojem dijete stiče državljanstvo SRH ako roditelji u trenutku njegova rođenja imaju državljanstvo SRH ili ako je samo jedan od roditelja državljanin SRH, a drugi je državljanin druge socijalističke republike ako su se o tome sporazumjeli u roku od dva mjeseca od dana rođenja djeteta. Međutim, u praksi se matičari nisu striktno držali ovoga propisa, pa su često djetetu u matične knjige, po inerciji, pored saveznog državljanstva, upisivali republičko državljanstvo republike u kojoj je rođeno, bez obzira koje republike su državljanstvo imali njegovi roditelji.

Prema nekim istraživanjima, samo u Srbiji ima oko pet hiljada djece kojima je upisano srpsko državljanstvo, iako su im oba roditelja bili hrvatski državljani. Djeca, već odavno odrasli ljudi, na razne načine, uključujući i upravne i sudske postupke i u Srbiji i u Hrvatskoj, bezuspješno su pokušavali ispraviti ovakve greške. Hrvatski upravni i sudski organi upućivali su ih da ispravku moraju tražiti tamo gdje je i nastala, tj. u Srbiji, dok su ih srpski odbijali uz obrazloženje da su zakasnili sa zahtjevom s obzirom da su srpsko državljanstvo “konzumirali decenijama”.

Prije nekoliko godina neke nevladine organizacije bezuspješno su pokušale amandmanom na postojeći srpski Zakon o državljanstvu ispraviti nepravdu pričinjenu tim osobama (tražili su da im se pored srpskog državljanstva u matične knjige upiše i hrvatsko državljanstvo). Ovakvih slučajeva kakvih je bilo u Srbiji, zasigurno je bilo i u drugim bivšim republikama bivše SFRJ, i svi će oni u roku od dvije godine po stupanju na snagu novog zakona moći tražiti ispravku pogrešno upisanog državljanstva, koje u vrijeme njihovog rođenja, pored saveznog, nije ni bilo od nekog bitnijeg značaja. No, poslije raspada savezne države, republička državljanstva postaju državna u novonastalim državama i tek tada i pogrešna republička državljanstva dobaju na značaju.

Prema najnovijim izmjenama hrvatskog zakona o državljanstvu, hrvatsko državljanstvo porijeklom moći će steći i osoba rođena u inostranstvu, čiji je jedan roditelj u trenutku njezina rođenja hrvatski državljanin, ako do navršene 21 godine života bude prijavljena u diplomatskoj misiji ili konzularnom birou RH u inostranstvu ili u matičnom birou u RH radi upisa u evidenciju kao hrvatski državljanin.

Po dosadašnjem zakonu to pravo bilo je rezervisano samo za roditelja hrvatskog državljnina do djetetove punoljetnosti. Predlagači zakona pomjeranje granice za traženje hrvatskog državljanstva sa 18 na 21 godinu obrazlažu činjenicom da ako roditelj iz bilo kojih razloga propusti da zatraži državljanstvo za svoje maloljetno dijete, da se ista mogućnost ostavi i djetetu za još tri godine po navršenoj punoljetnosti.

Novina je i u tome što po ovim izmjenama hrvatsko državljanstvo stiče i osoba starija od 21 godine života rođena u inostranstvu čiji je jedan roditelj u trenutku njezina rođenja hrvatski državljanin, ako u roku od dvije godine od dana stupanja na snagu ovoga Zakona podnese zahtjev za upis u evidenciju hrvatskih državljana, a MUP prethodno utvrdi da ne postoje zakonske zapreke, a to znači da poštuje pravni poredak RH, da je podmirio dospjele javne obaveze te da ne postoje bezbjedonosne zapreke za njegov primitak u hrvatsko državljanstvo.

Nadam se da će mnogi Krajišnici iskoristiti mogućnosti koje im pruža izmjenjeni hrvatski zakon o državljanstvu i da će uzeti ono što im pripada po porjeklu a sve u cilju lakše zaštite imovinskih i osobnih prava, koja su im u predhodnih dridesetak godina neosnovano oduzeta ili uskraćivana.