Seoska slava Svete Petke u Pribudiću u Lici

PRIBUDIĆ - I ove godine u mjestu Pribudić koje se nalazi na samoj granici Like i Dalmacije obilježena je u subotu, 27. oktobra seoska slava Sveta Petka koja je zaštitnica ovog mjesta.

Nije utvrđena tačna godina gradnje ovog hrama iako se ova parohija nalazi na spisku iz 1792. godine. Crkva je obnovljena 1902. a na ikonostasu stoji natpis da je pod crkve urađen 1932. godine. U drugom svjetskom ratu djelomično je stradala dok je u ovom posljednjem srećom prošla bez posljedica. Crkva je zidana kamenom, a pokrivena pocinčanim limom, kao i zvonik i ima drvani ikonostas u baroknom stilu.

Ipak protok vremena i nebriga učinili su svoje pa je neophodna sanacija. Obnova mora biti izvedena stručno jer i ova crkva predstavlja zaštićeni spomenik graditeljstva i upisana je u Registar kulturnih dobara RH pod brojem Z-6350. Konzervatorski odjel u Zadru izvršio je pregled objekta i utvrdio nastala oštećenja na osnovu čega će se sačiniti i troškovnik, a radove će moći izvesti samo specijalizovana firma koja ima dopuštenje za obavljanje radova na kulturnim dobrima.

Iako u posljednjih nekoliko godina ima sve više onih koji dolaze na svečanu liturgiju, ono što se dogodilo ove godine zaslužuje posebnu pažnju. Unutrašnjost crkve bila je premala pa primi više od 150 ljudi koji su došli iz raznih mjesta južne Like i sjeverne Dalmacije, iako crkva pripada Gornjokarlovačkoj eparhiji. Posebno je bio velik broj onih koji su izbjegli ispred „Oluje“ ali ne propuštaju ni jednu priliku da obiđu ognjište i stari zavičaj. Na svečanoj liturgiji uz gračačkog paroha Predraga Panetlića činodejstvovao je gospićko-smiljanski paroh o. Dragan Mihajlović i pojac g. Radomir Jagodić iz Splita. Slavski kolač i žito pripremuio je domaćin slave Simo Budimir koji ulaže posebne napore zajedno sa mještaninom Borom Šijanom oko obnove ove crkve.

Poslije liturgije uslijedilo je narodno veselje uz zvuke harmonike Džonija iz Žagrovića. Uz domaću rakiju i kolače ostalo se duže vrijeme u razgovoru jer se mnogi nisu vidjeli već godinama, a neki i od progona u „Oluji“. Otac Predrag obećao je da će i naredne godine služiti Uskršnju liturgiju koja je ove godine održana po prvi put poslije 80 godina. Naime posljednja Uskršnja liturgija održana je davne 1938. godine.

Ovo okupljanje vraća nadu da sve nije izgubljeno. Posebno veseli činjenica da dolaze mlađi ljudi koji tako čuvaju tradiciju i obnavljaju kućna ognjišta jer ovdje mogu živjeti samo oni koji su rođeni i koji vole ovaj krš i kamen. Ali da bi se vratio život potreban je i drukčiji odnos od zvanične politike koja se vodi u Zagrebu do opštine. Nažalost loša infrastruktura – putevi i električna energija sprečavaju mnoge da se vrate. Neka ovo bude teme i za predstojeće razgovore između onih koji odlučuju jer to nije problem samo ovog mjesta nego gotovo svih onih mjesta u kojima žive Srbi u Hrvatskoj. Ukoliko se nešto na tom planu ne učini opustiće i ove predjeli jer onih koji su ostali ili se vratili biološki svake godine ima sve manje. Nije dovoljna samo ljubav za zavičaj potrebno je i mnogo više od toga