Srpska Pravoslavna Crkva je koheziona snaga koja nas je vekovima objedinjavala

U organizaciji Udruženja penzionera i Udruženja Srba iz Hrvatske, u danima, kada se obeležava devetnaestogodišnjica NATO bombardovanja na našu zemlju, u posetu Kosovu i Metohiji, došlo je 50-ak izbeglih Krajišnika, a među njima i Milojko Budimir, sekretar Udruženja Srba iz Hrvatske, član Odbora SPC za Jasenovac. Milojko Budimir je za Pravoslavie.ru pričao o ovoj poseti, ali i mnogim drugim temama koje povezuju Srbe na prostoru Hrvatske i na prostoru Kosova i Metohije.

Da baš na ovih dana dođu na Kosovo i Metohiju, po rečima Milojka Budimira, Udruženje se odlučilo jer je za njih iz Hrvatske, koji su utočište posle progona sa prostora Hrvatske, našli u Srbiji, bombardovanje tadašnje SRJ bila najava novih stradanja i progona:

-Mi smo odlučili da ovih dana, posjetimo Kosovo i Metohiju, jer smo hteli da i na ovaj način pružimo podršku našem narodu na Kosovu i Metohiji. Bombardovanje je trajalo 78 dana, kao što svi znamo, do desetog juna kada je Rezolucijom zaključeno da Kosovo i Metohija, iako se povukla policija i vojska, ostaje u sastavu Srbije. Mi i dalje izbjegli i prognani Srbi iz Hrvatske, zajedno sa svim Srbima osjećamo Kosovo i Metohiju kao svoju kolijevku, nadamo se i vjerujmo u Gospoda, da će tako i ostati, da nema nikakve sile na zemlji koja može da otuđi Kosovo. Zato se uvijek iznova radujemo da možemo da ga posjetimo, i ovo je već treći put u zadnje tri godine. U tome imamo i podršku i pomoć Kancelarije za Kosovo i Metohiju.

Vi ste i tih devedesetih kada ste izbegli iz Krajine, dolazili na Kosovo i Metohiju. Imate li podatak koliko je Srba iz Hrvatske utočište pronašao na ovim prostorima?

Mi smo još devedesetih osjetili da nam se sprema neka nesreća i nevolja i tada je formirano Udruženje Srba iz Hrvatske. I zaista od 1991-95. u vrijeme građanskog rata najveći deo naroda, koji je živio na tim prostorima, bio je primoran da napusti Hrvatsku. Najprije iz hrvatskih gradova 1991. i `92. a onda 1995. u akcijama „Bljesak“ i „Oluja“ gotovo cjelokupno stanovništvo sa područja Hrvatske je napustilo i prešlo u izbjeglištvo u Republiku Srpsku i Srbiju. Danas nas ima svuda od Kanade do Australije. Naša nesreća, progon i sve ono što nam se desilo je zaista moglo da se okarakteriše kao humanitarna katastrofa, ali to se nije dogodilo, tako da mi ni poslije dvadeset i više godina nismo u situaciji da se vratimo u svoj zavičaj. Rijetki su oni koji su se vratili i naravno da su ljudi u tom vremenu morali da potraže rješenje na drugim stranama. Najveći dio je ostao u Srbiji negdje 300-400 000 izbjeglih i prognanih Srba. U tom prvom valu oko 20 000 je došlo na područje Kosova i Metohije, kada smo zaista očekivali da više tih ratnih sukoba neće biti. I mi smo kao što rekoh željeli da se solidarišemo sa Kosovom. Naše izložbe - radovi Umjetničkog bratstva manastira Krka i ikone iz manastira Krke i drugih manastira imali smo u Prištini 1996. i `97., a zatim u Prizrenu. Ikone su se jednim dijelom vratile u Hrvatsku, ali nažalost nije se vratio prognani srpski narod i mi stalno govorimo ,,onda kada se vrati narod, vratićemo i drugo kulturno blago koje se nalazi u Srbiji“.

Sa bombardovanjem i tim novim egzodusom Srba, sa Kosova i Metohije su se, u druge delove Srbije, ali i širom sveta, kako rekoste, otisnuli i Srbi iz Hrvatske. Vi ste došli da posetite srpski narod i srpske svetinje. Šta ste prilikom ove posete videli, čuli, naučili?

- Ono što smo mogli da naučimo i stalno smo u prilici da učimo, počeli smo obilazeći Pećku Patrijaršiju i vidjeli smo koja je to snaga naše duhovnosti. Saznali smo da još od Svetog Save od 1219. kada je uspostavljena autokefalnost SPC, da je iz manastira Žiče, odmah kao metoh, formirana Pećka Patrijaršija, koja je svih tih narednih vjekova trajala i za vrijeme Turaka je preživljavala, da bi bila obnovljena 1557., a iznova je ugašena 1776. i onda je došlo do određenih podjela da bi poslije Prvog svetskog rata objedinila se naša SPC, ali izvorište je ostalo u Pećkoj Patrijaršiji. U tursko vrijeme Pećka Patrijaršija okupljala sve pravoslavne Srbe bez obzira pod čijom su se vlasti nalazili. A onda smo obišli Visoke Dečane, mjesto koje svaki Srbin, ma gde živio na svjetu, bi trebao bar jedamput u životu da obiđe i da upozna jednu izuzetnu monumentalnu građevinu. I ne samo građevinu koja je primjer stila Vizantije i zapada, nego je tamo naše duhovno središte i nalazi se grob Stefana Dečanskog, oca cara Dušana, a mi znamo da je Dušanova sestra Jelena bila udata za Mladena Trećeg Šubića i 1350. je podigla manastir Krku, a još ranije 1317. kralj Milutin kao svoju zadužbinu podigao je manastir Krupu. Ove nemanjićke zadužbine govore o našoj povezanosti sa Kosovom, to su naše tapije na prostor na kome su Srbi živjeli ne samo u vrijeme srednjovekovne srpske države, nego i kasnije pod Turcima. Znači, naša SPC je jedina koheziona snaga, koja nas je svih ovih vjekova objedinjavala, i u ovim teškim vremenima za Kosovo mislim da je to jedina snaga koja može da nas održi.

Koliko ste vi iz Udruženja u mogućnosti, a koliko ostali raseljeni Srbi iz Hrvatske da odete tamo i da budete deo života spomenutih manastira i uopšte da na neki način dokažete postojanje Srba na tim prostorima?

Mi se zaista trudimo, jer ti manastiri su kao što sam rekao naše tapije na taj prostor. Mi smo prošle godine obilježili sedam vjekova manastira Krupe. Bio je skup od nekoliko desetina hiljada ljudi u manastiru na Veliku Gospojinu 28. avgusta. Zatim za Preobraženje svake godine više hiljada ljudi posjeti manastir Krku i ne samo na taj dan ili slavu manastira, već i tokom čitave godine, Srbi ma gdje živjeli, trude se i svako ko može posjeti svoj zavičaj i naše manastire. Tu, naravno, moram spomenuti manastir Dragović koji je imao tešku sudbinu, jer je izmješten sa prostora kada je građena brana Peruča i sad se nalazi na drugoj lokaciji. To su tri naša manastira, tri nemanjićke zadužbine. I to je ono duhovno što nas veže za taj prostor. Mi ćemo i ove godine u više mjesta na području Kninske krajine obilježiti četiri vijeka postojanja više parohijalnih crkava i to: Svetog Jovana u Strmici, Svetog Nikole u Vrlici, Svetog Georgija u Žegaru i Svetog Georgija u Plavnu. To na najbolji način govori da su Srbi na tim prostorima prisutni duže od jednog milenijuma. Još za vrijeme bana Tvrtka, Knin se spominje kao srpski grad. Budući da sam po struci arheolog mogu da kažem da, na žalost, zbog toga što nije istražena naša prošlost, a ona ide još od najranijih vremena, od samog naseljavanja, može da se govori da su Srbi autohton narod, koji je od 6. i 7. vijeka živeo na tim prostorima. Ali opet kažem u poslednje vrijeme gotovo ih tamo više i nema. Broj Srba je smanjen. Na zadnjem popisu 2011. bilo ih je 186 000, a na lokalnim izbormina prošle godine izbrisano je još oko 70 000. Tako da možemo govoriti o dva do tri posto. To je ono što je hrvatski predsednik Tuđman predvideo. Nažalost čini mi se da su u tome uspeli, jer taj građanski rat je i vođen zato da Srbi nestanu iz Hrvatske.

Nemanjićke svetinje i SPC vezuju prostore i Srbe iz Hrvatske i prostore Kosova i Metohije. Osim svetinja , pošto ste i član Odbora za Jasenovac , kažite nam koliko nas i stradanje povezuje?

Nažalost u 20. vijeku su najviše stradali Srbi. Počelo je to od Balkanskih ratova i nastavilo se za vrijeme Prvog svjetskog rata i albanske golgote. Ove godine obilježavamo 100 godina od kada su Srbi tu svoju državnost ugradili u Kraljevinu SHS, računajući da će svi ti Južni Slaveni živeti u toj zajedničkoj državi, što drugi nisu mislili. To je dovelo u Drugom svjetskom ratu do novog stradanja Srba na tim prostorima, kada je formirana Nezavisna Država Hrvatska 10. aprila 1941.koja je ozakonila stradanje Srba. To je bila politika ,,jedna trećina da se pobije, jedna da se prekrsti i jedna da se protjera“. Na području Velebita i Like, odakle sam rodom, ima više od trideset kraških jama u koje je bačeno preko 70 000 Srba sa svih prostora na kojima su Srbi živjeli. Od svih tih jama najpoznatija je jama Jadovno u kojoj je završilo više od 10.000 Srba. Kada je izvršena reokupacija toga područja pod Italijom, negde u avgustu 1941. počeo je da djeluje logor Jasenovac i ostao svo vrijeme do završetka rata. Nekoliko stotina hiljada, kazuju izvori, a mi koji se bavimo sa tim, govorimo o 700 000 Srba koji su nastradali na tom prostoru i Jasenovac je među najvećim koncentracionim logorima u Evropi. Vidjeli smo nedavno, kada je postavljena izložba u Njujorku o tom logoru, da je Hrvatska na neki način pokazala negodovanje. To nas je začudilo da neka vlast u ovom vremenu može da pokaže nešto prema istini. Tamo je samo iskazano ono što se u Jasenovcu desilo - stradanje Srba, Jevreja, Roma i antifašista Hrvata, koji nisu odgovarali tadašnjem režimu NDH. Mi svake godine imamo utvrđena dva datuma to su 22.april, dan kada su ti logoraši konačno odlučili da pobjegnu i najveći ih je dio tada stradao, pa se obilježava taj Dan proboja logoraša i imamo 13. septembar, to je Dan jasenovačkih novomučenika. I to je zaista dan kada bi Srbi sa svih prostora, iz svih krajeva naše zemlje, trebalo da dođu u Jasenovac. Tamo je sada vladika Jovan čijim dolaskom se vratio i narod crkvama, pogotovo u Pakracu, gde se nalazi crkva Svete Trojice i Vladičanski dvor koji se iznova obnavlja. Mnogo napora treba uložiti poslije svega što se desilo da se vrati duhovni život, a pogotovo da se vrate ljudi sa tih prostora sa kojih su protjerani.


Hrvatska je negodovala povodom izložbe o Jasenovcu, rekoste. A koliko mi Srbi čuvamo to pamćenje, i da li smo mi zaslužni što nam se ti zločini ponavljaju, vraćaju na neki način ?

Mi smo dosta odgovorni, jer ni za toliko vremena koliko je prošlo od Drugog svjetskog rata nismo bili u stanju da izgradimo jedan memorijalni muzej. Tek se sada, u ovo vrijeme priprema memorijalni muzej na Starom sajmištu, ali koliko je vremena trebalo da prođe da bismo upoznali svjetsku javnost sa stradanjem koje su doživjeli Srbi za vrijeme Drugoga svjetskoga rata. Pa gotovo da žrtve nisu popisane. Zato su Hrvati mogli da kažu kako nisu zadovoljni sa brojkama. Mi smo odgovorni na neki način što nismo to utvrdili, a sa druge strane žalili su se zašto je tamo u negativnom kontekstu prikazan kardinal Alojzije Stepinac, od kojeg žele da proizvedu sveca. Izvršena je beatifikacija i treba kanonizacija i zbog toga su naši prekrili taj pano, iako je poznato koji su zločini urađeni i koliko je Srba prevjereno za vrijeme Alojzija Stepinca. Značajna je naša odgovornost i mi se nadamo u da će u vremenu koje dolazi ta nepravdu koju smo sami sebi učinili biti ispravljena.

I kako je danas mesto logora Jasenovac obeleženo, šta se tamo može videti? Ja sam, sećam se 1988. tamo bila, postojao je muzej, videla sam fotografije, neke sprave za mučenje i prikazali su nam kratak film o stradanju Srba, posebno dece u tom logoru. Posle toga se desio taj najnoviji rat, pa me interesuje, da li i sada na tom mestu ima dokaza o stradanju Srba?

Ja povremeno, dva do tri puta godišnje posjetim to područje, koje za one koji dođu sa strane i ne znaju šta se tu desilo, ne izgleda uopšte kao mjesto na kome je bio logor. Sve ono što je podsjećalo na logor je poslije rata uništeno. Sada se tamo nalazi jedan spomenik - kameni cvijet i jedna kompozicija kojom su zarobljenici dovoženi do logora. To podsjeća na uređenu livadu, kao teren za golf, i kažem, zaista je odgovornost koju su imali oni koji u tom vremenu ništa nisu uradili. S druge strane i muzej koji je bio u Jasenovcu do 1991. godine kada su hrvatske Zenge zauzele to područje, su jednim delom devastirale. Kasnije je ta muzejska građa prenesena u Republiku Srpsku, zatim je otišla u muzej Holokaista u Vašington i iznova se vratila u Hrvatsku. Samo dio te građe našao se u novoj postavci koja ne može da pruži pravu sliku onoga što se dogodilo u tom logoru za vrijeme Drugog svjetskog rata. Čak su i hrvatski predsednici Ivo Sanader i Stjepan Mesić nakon otvaranja muzeja 2006. rekli da je za Hrvatsku stramota takav muzej. Ali pored toga oni nisu ništa promjenili i muzej i dalje funkcioniše iako nedovoljno naglašava zločinački karakter ustaškog režima.

Pravu sliku Jasenovca za vreme Drugog svetskog rata ne možemo videti u muzeju i mestu logora. A kažite mi koliko je izdavačka delatnost kojom se bavite u okviru Srpskog kulturnog društva Zora, bitna i koliko oni koji nemaju drugi način mogu preko tih knjiga koje vi štampate da na neki način shvate i vide šta se tamo dešavalo?

To nam je jedino ostalo. Mi pokušavamo preko knjiga da upoznamo domaću i svetsku javnost sa onim što se dešavalo. Svake godine Udruženje Srba iz Hrvatske izdaje jedan zbornik, koji se zove „Građanski rat u Hrvatskoj 1991-1995“. Do sada je izdalo 13 takvih publikacija i više zbornika sa određenim temama. I ove godine uradićemo isto povodom 100 godina od formiranja Kraljevine SHS da bi pokazali, kako je srpski narod, koji je tamo živio duže od jednog milenijuma gotovo nestao sa tih prostora. Srpsko kulturno društvo „Zora“ koje je osnovano u Kistanjama kod manastira Krka, ima taj zadatak zajedno sa drugim našim udruženjima, da se borimo za istinu i da bi konačno dokazali pred svijetom da su Srbi najveći stradalnici u toku 20. vjeka. Zbog toga mi svake godine kod manastira Krušedol na Fruškoj gori, poslednje subote u mesecu maju, liturgijom i parastosom odajemo pomen svim stradalima, posebno u akcijama „Bljesak“ i „Oluja“, a onda održimo i prigodan kulturno umetnički program i Krušedolsku besjedu koju govore naši najeminentniji naučnici, da bi mogla domaća i svetska javnost da sazna o dubini tragediji Srba koji su živeliu na području Republike Hrvatske.

I šta bi za kraj ovog našeg razgovora bila poruka svim Srbima ma gde da su?

Najvažnije bi u ovim momentima bilo da naše sve misli budu vezane na Kosovo i Metohiju. Ko ne dođe na Kosovo i Metohiju i ne vidi naše svetinje, taj zaista ne može pojmiti šta je Kosovo i Metohija. To je zaista naša duša i svi mi, bez obzira gdje se nalazili, da li na prostorima bivših jugoslovenskih republika ili u dijaspori od Australije do Kanade, u vrijemenu koje predstoji moramo biti jedinstveni jer je Kosovo ono što nas okuplja i što nas drži. Napuštajući KiM naše misli ostaju sa našom braćom jer mi najbolje znamo što znači ostati bez zavičaja. Zato se iskreno nadamo da više neće biti ni „Bljeska“ ni „Oluje“ i da se srpski narod ostati na svojim vekovnim ognjištima. Potvrdu za to smo pronašli i u Leposaviću gde se uzdiže novi hram posvećen Svetom Vasiliju Ostroškom a ispred je monumentalni spomenik partijarha Pavla. Zajednička fotografija sa patrijarhom čuvaće naše uspomene do nove posete našoj južnoj pokrajini. I zato još jedanput bi bila moja poruka svim Srbima koji su ostali na Kosovu i Metohiji da znamo kroz šta sve prolaze, ali da moraju da izdrže, a da sigurno i u moralnom i svakom drugom pogledu mogu da računaju na nas, Krajišnike, koji smo to iskusili.