Savo Štrbac: Bečki sporazum o sukcesiji

Nedavno je Evropski sud za ljudska prava (ESLJP) odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev beogradske firme “Mladost Turist”, koja je od Hrvatske tražila povrat nekretnina u Tisnom na otoku Murteru, koje je hrvatska država eksproprisala nakon početka raspada SFRJ. Kao osnov za tužbu firma je navela Bečki sporazum o sukcesiji (potpisan 2001, ratifikovan 2004), kojim se Hrvatska obavezala vratiti predratnu imovinu vlasnicima što nikada nije učinila. Hrvatski zvaničnici i mediji tumače da poslije ove odluke ESLJP-a ni druge srpske firme nemaju pravo na povrat njihove preratne imovine.

O kojoj imovini je riječ?

Prema neslužbenim podacima Direkcije za imovinu Republike Srbije, srpske firme su imale preko 400 objekata u Hrvatskoj, čija je vrijednost u trenutku raspada SFRJ iznosila oko 1,8 milijardi EUR, dok su hrvatske firme u Srbiji imale 150 objekata u vrijednosti od oko 800 milijona EUR.

Srpske firme koje su imale najveću imovinu u Hrvatskoj su: nekadašnja Jugobanka, Geneks, Željeznice Srbije, NIS, Tigar, Putnik, Centrotekstil, EI – Niš, Vino – Župa, Utva, SIZ za zaštitu djece iz Apatina, kragujevačka Zastava i dr.

Uredbom o zabrani raspolaganja i preuzimanja sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 40/92) i istoimenim zakonom (»Narodne novine« broj 29/94. i 35/94), Hrvatska je, “nacionalizovala” većinu objekata srpskih firmi na njenoj teritoriji. Hrvatski fond za privatizaciju pre nekoliko godina tvrdio je da je popisao 319 objekata na koja polažu pravo firme iz Srbije, od kojih je 158 prodato, 30 dodeljeno na korišćenje, za 40 zgrada se vode sporovi, a 91 objekat je slobodan.

Aneksom “G“ Bečkog sporazuma o sukcesiji, propisano je da sva prava na nepokretnu i pokretnu imovinu koju su građani ili pravna lica iz SFRJ imali na dan 31.12.1990. godine države sukcesori moraju “priznati, zaštititi i vratiti u prvobitno stanje, sve u skladu sa utvrđenim standardima i normama međunarodnog prava, i to nezavisno od nacionalnosti, državljanstva, boravišta i prebivališta tih osoba“. Tim članom je izričito propisano da osobe koje nisu u mogućnosti da ostvare povraćaj oduzete imovine imaju “pravo na naknadu u skladu sa građanskim i međunarodnim pravnim normama“.

Predratni vlasnici odnosno korisnici pokretne i nepokretne imovine ponadali su se da će na osnovu Aneksa “G” povratiti svoju imovinu. Ali Hrvatska i njeni sudovi ne misle tako i odbijaju da vrate imovinu pravnim osobama pozivajući se na odluku njenog Ustavnog suda (broj U-I-1777/2003 od 17.marta 2009) da Bečki sporazum “predstavlja samo osnov za sklapanje daljnjih sporazuma između ugovornih strana u pogledu uređivanja postupka ostvarivanja prava na naknadu za uništenu, oštećenu ili nestalu imovinu, ali ne i akt podoban za neposrednu primjenu u svakom konkretnom slučaju”.

Nakon izgubljenih sporova pred hrvatskim sudovima, firme iz Srbije su veliku nadu polagale u ESLJP, koji djeluje kao supervizor nacionalnih sudova, vjerujući da će on ispraviti pravna stajališta hrvatskih sudova.

Međutim, poslije donošenja uvodno pomenute odluke, kojom je ESLJP prihvatio pravno tumačenje hrvatskih sudova da sam Sporazum o pitanjima sukcesije ne daje pojedinim fizičkim i pravnim osobama pravnu osnovu za povrat njihove predratne imovine, već da će takav povratak eventualno biti moguć tek kada bude sklopljen dodatni bilateralni ugovor između Republike Hrvatske i Republike Srbije, kojim bi se konkretizovale odredbe Anexa “G”, i ta nada je iščezla.

I teoretičari i praktičari su saglasni da Republika Srbija, kao potpisnik Bečkog sporazuma, mora osigurati primjenu Aneksa ”G” za svoje državljane i pravne subjekte institucionalnim mehanizmom. Koliko mi je poznato, Srbija je prije više godina dostavila Hrvatskoj prijedlog bilateralnog sporazuma za primjenu Aneksa “G”, o kojem se Hrvatska nikad nije izjasnila.

Sve do potpisivanja biletaralnog dogovora na nivou država, kako sada stoje stvari, i pravne i fizičke osobe koje budu tražile povratak svojih sredstava u RH pozivom na Bečki sporazum gubiće parnice pred hrvatskim sudovima, koje traju godinama i plaćati velike parnične troškove, prije nego dođu pred ESLJP u Strazburu, koji više i nije garancija za uspjeh.

Istine radi, treba reći da i sudovi u Srbiji, po principu recioprociteta, odbijaju tužbene zahtjeve hrvatskih firmi, kojim traže vraćanje njihovih predratnih objekta.

Sada je potpuno jasno da bez pronalaženja bilateralnog “institucionalnog mehanizma” ugovornih strana, Srbije i Hrvatske, neće biti pomaka u ostvarivanju prava iz Aneksa “G” ni pred hrvatskim ni pred srpskim ali ni pred Evropskim sudom.