Na ruševinama uspomena na Nikolu Teslu

DERINGAJ - Putokazima vođeni, uoči najradosnijeg hrišćanskog praznika uputismo se u Liku prkosnu, u selo Deringaj, u opštini Gračac. Tu živi porodica Miljuš, Nikola sa ocem Danom i majkom Jovankom. Uoči Božića, kao i u svim pravoslavnim porodicama, i ovdje u Lici, usijeca se badnjak. Potom se badnjak kući donosi, dok se za porodičnim stolom trpeza sprema, kaže Nikola Miljuš iz Deringaja, govoreći zdravicu. Inače, porodica Miljuš živjela je u Deringaju sve do sedamdesetih godina prošlog vijeka. Tada Nikolin otac Dane dobija posao u Bihaću i svi se sele upravo u grad na Uni. Nikola je u Bihaću išao u školu, ali je bio odličan košarkaš. Sve do pred rat igrao je košarku u klubu „Kombinat Krajina“, pa je 1989. proglašen i za najboljeg sportstu grada Bihaća. Nikola je na poziv Branka Čovičkovića, pred rat prešao u banjalučki „Borac“. Potom je igrao u mađarskom „Kapošvaru“, zatim u „Jukomu“ i na kraju u „Radniku“ iz Bijeljine. Posebno drage su mu titule, koje je tokom rata u Krajini osvojio igrajući za gračačke „Bijele orlove“. Stekao je i diplomu košarkaškog trenera, i radio kao trener. Ipak djedovinu Nikola ne može da zaboravi, pa se skupa sa roditeljima vraća u rodni, potpuno razrušeni Deringaj.

„Devedeset i sedme došli smo prvi put ovdje da vidimo to kakvo je stanje. A, rat kao rat. Svaki rat na području kojim prođe vojska i kuda se ratuje ostaje pustoš. Ovdje je isto takav slučaj bio, znači kuće su bile potuno uništene i devastirane. Mi smo nešto i uspjeli obnoviti, ipak razgovarajući sa svojim roditeljima, nama bi trebao još jedan čitav ljudski život da se vrati ono što je stečeno.“ kaže Nikola Miljuš

U Deringaj, ni mi, nismo došli slučajno. Čak naprotiv. Jer, upravo ovdje, u ovom selu, nalaze se ostaci pravoslavnog Hrama uspenja Presvete Bogorodice. Tu su narodu i Bogu služili, a ispred crkve i sahranjeni, pradjed, djed i ujak Nikole Tesle, najvećeg svjetskog i srpskog naučnika, koji je ličke gore list.

„U selu Deringaj, na samoj obali rijeke Otuče, nalazi se crkva Uspenja presvete Bogorodice koja je sada u ruševnom stanju. Inače istorija ovoga sela kao i crkve u ovom selu je duga. Iz popisa Austrougarskog koji datira iz 1712 godine, spominju se crkva i sveštenik u Deringaju. Ta crkva je najvjerovatnije bila od drveta, a ova, od kamena, je sagrađena 1863. godine. Posebno je važno da se pored crkve, nalaze spomenici pradjeda Tome, djeda Nikole, i ujaka Tome Nikole Tesle. Svi oni prezivali su se Mandić. Oni su Bogu služili i eto, sahranjeni pored ovoga svetog Hrama koji je u drugom svjetskom ratu pretrpio velika oštećenja. Na žalost, od tada prepušten je nebrizi i zaboravu. Ja sam uvjeren da će uskoro kroz nekih pet šest godina, započeti obnova ovoga Hrama, koji se nalazi pod zaštitom Ministarstva kulture.“ kaže jerej Predrag Pantelić, paroh Gračački.

S druge strane rijeke Otuče, nalazi se mali kameni mlin. Otuča je živopisna ponornica, kojoj se svaki trag gubi na kraju gračačkog polja, a onda ponovo izvire kao rijeka Krupa. Priča govori da je baš ovdje kao dječak, na mlinu u Deringaju, svoje prve eksperimente vršio upravo Nikola Tesla.

I tu se priča o Tesli i Gračacu ne završava. Naprotiv ona ovdje tek počinje. U neposrednoj blizini Deringaja nalazi se Tomingaj koji je i dobio ime upravo po svešteniku Tomi Mandiću sahranjenom u dvorištu crkve Uspenja presvete Bogorodice. A u Tomingaju rođena je Georgina Đuka Mandić, ćerka pravoslavnog sveštenika Nikole Mandića i majka Nikole Tesle.

Malo se zna da je Đuka Mandć velikog srpskog naučnika rodila na upravo putu od Tomingaja ka Smiljanu, gdje je tada služio prota Milutin Tesla. Nikola Tesla je tako rođen u blizini pravoslavnog Hrama Svetih apostola Petra i Pavla u Štikadi, nedaleko od Gračaca, u prvoj parohiji prote Milutina Tesle, oca Nikole Tesle. Samo par stotina metara od nje je tzv grčka crkva, odnosno Hram Svetog Arhangela Gavrila u kojoj je služio Nikolin otac - prota Milutin Tesla.

Obnova Hrama Svetih apostola Petra i Pavla ju Štikadi je u toku. Sveštenstvo pravoslavno i narod srpski ovdje u Gračacu, iskreno se nada da će uskoro početi rekonstrukcija i grčke crkve. Zanimalo nas je kako žive Srbi danas u Gračacu. Otac Predrag Pantelić, jerej Gračački na ovo naše pitanje mudro odgovara:

„Indiviudalno ljudi se snalaze, dosta je i starog stanovništva, penzije, od toga ljudi žive. Ovih mlađih ima koji su i na radovima sezonskim, na moru ili u inoistranstvu. Ima tu ljudi i koji žive od zemlje. Od onoga što je prirodno, od kako se kaže, od svojih deset prsta. Tu je uloga SPC i ponajveća da da tračak nade Srbima ovdje u ovom teškom vremenu, da okuplja, da učimo, poučavamo, da savjetujemo, da mirimo, da krijepimo i one jake i one slabe...Opet problemi su veliki, u cijelom svijetu pa tako i kod nas, nije nas zaobišao ni jedan problem.“

Pitali smo i Nikolu Miljuša, našeg domaćina iz Deringaja, šta se može učiniti da narod srpski ostane i opstane ovdje, da se vrati na grudu rodnu, da spasi kraj gračački od izumiranja i nestanka. Vidno je Nikola razočaran u političke predstavnike Srba na ovom prostoru, ali i u sve one koji se, kako nam reče, ovog svetog srpskog kraja prelako odrekoše.

{youtube}B5-AqKsfesk{/youtube}
„Zašto to govorim, zato što su ljudi olako prodali svoje nekretnine, svoju zemlju. To mene puno boli, jer ne mogu da shvatim da je neko ostavio tu grob svoga djeda i prodao ga za 2000 evra, da bi ih pojeo ili potrošio u Republici Srpskoj ili Srbiji. Milsim da je jedina šansa i prilika da naša pravoslavna Crkva uradi malo više posla. Mi moramo imati okupljanje naše zajednice, gdje bi se ljudi dogovarali i jedni drugima pomagali, gdje bi život bio i lakši bolji.“

I upravo to je suština, kažu mještani. Da se srpski narod ovdje u Gračacu i u Lici, skupi i okupi. Da podjele prestanu, a Vjera da ih ujedini. A kud će bolji tren za to nego na Božić. Ako ni za šta drugo a ono bar velikom naučniku u čast koji je umro prije sedam i po decenija, upravo na Božić, u tuđini, sam, daleko od rodne grude, daleko od rodne Like.