Pola brdo, pola polje

RAMLJANE - Kad se iz Knina krene ka Drnišu, odmah poslije Vrbnik polja, smješteno je selo Ramljane - zemljom i bogato i škrto, zavisi u kojem se dijelu sela nalazite. Ramljane su jedno od osam sela koja ulaze u sastav opštine Biskupija, u kojima su Srbi bili i ostali većinski narod, sa udjelom od preko 90 posto u ukupnoj populaciji. Prema predanju, ovdašnje stanovništvo doseljeno je iz okoline Rame u Bosni i Hercegovini, te je otuda i samo selo dobilo naziv. Priča o ovom dalmatinskom selu je zaista mnogo; one se ljubomorno čuvaju i prepričavaju u dugim zimskim noćima, kada se konačno nađe vremena za predah.

Upoznajući nas sa rodnim selom, Milan Đurđević, aktuelni načelnik Općine Biskupija, objašnjava za "Portal Novosti" da je selo podijeljeno na Ramljane Brdo i Ramljane Polje. Prije rata je tu bilo oko 550 stanovnika, a sada je svega stotinjak stanovnika.

- Međutim, moram reći da se veliki broj naših ljudi rado vraća ovamo, obilazi svoje kuće, ulaže, obnavlja, tako da u onim mjesecima godišnjih odmora, u ljetnom periodu, ovdje se okupi dva i tri puta više ljudi nego što ima stalnih stanovnika u ostatku godine - napominje načelnik.

Ramljane naseljavaju porodice sa sljedećim prezimenima: Đurđevići, Lazići, Krstanovići, Vučenovići, Grkinići, Bačko, Ćosići, Medići, Verići, Pleje, Marinčići, Lešići, Kuprešanini, Bjegovići, Dobrići… Sveštenik Stanko Antić, kaže da je u Ramljanima naučio mnogo toga, naročito od starijih ljudi. Sveštenik Antić takođe ističe mnogo toga pozitivnog, ali ono što ga čini nezadovoljnim jeste nedostatak mladih, na koje bi bila oslonjena budućnost ovoga sela.

- Ovo selo se nalazi u sklopu markovačke parohije, ima oko pedeset domaćinstava, a u svakom živi u prosjeku po dvoje ljudi. Samo su dvije mlade porodice. Selo nema crkvu, ali ima tri groblja. Kada se uzmu u obzir demografski podaci može se reći da stanje nije dobro, ali s druge strane ti stariji stanovnici su veliki borci, ne odustaju lako i iz te njihove borbe, ja kao sveštenik, mogu da izvučem pouku i da shvatim kako svi mi treba da se borimo i trudimo tamo gdje jesmo. Niko od nas ne može da bira ni gdje će se roditi, ni u kojem narodu, ni u kojoj vjeri, pa prema tome čovjek treba da prihvati situaciju takva kakva jeste. Ovo je selo zaista lijepo i ima s jedne strane pogled na Dinaru, a sa druge pogled na Prominu. Jedino što nam zaista nedostaje jesu mladi ljudi - ističe sveštenik Stanko Antić.

Nekada su u Ramljanima kuće bile pune čeljadi. Polje se čuvalo samo za obradu, pa su se kuće, u ranijim vremenima, gradile samo u brdu.

- Tako je… Selo je zapravo i nastalo u brdskom dijelu, a tek nakon Drugog svjetskog rata ljudi su počeli silaziti u polje i graditi kuće, jer se uglavnom zemlja u polju čuvala kako bi se njenim obrađivanjem prehranile mnogobrojne porodice, a treba istaći da je svaki, pa čak i najmanji dio polja, bio obrađen - kaže Đurđević, ističući da su ljudi u ranijim vremenima bili isključivo oslonjeni samo na ono što su sami mogli proizvesti.

Živjeti na zemlji na kojoj su vam živjeli preci, orati njive koje su i oni orali, čast je i sreća, kažu nam u Ramljanima. Jašo Đurđević, zajedno sa porodicom, krenuo je ljeta 1995. godine putem kojim nije želio. U beogradskom izbjeglištvu svakodnevno je čeznuo za rodnom grudom.

- Nijedno drugo mjesto na svijetu, sem ovoga, meni lično ne odgovara. To je moje selo koje neizmjerno volim, jednom davno sam zapjevao "Oj, Ramljane, moje selo malo, da Bog da se djecom povećalo". Rodio se moj sin Luka nakon toga. Nikola se rodio u Jugoslaviji, Petar se rodio u Srbiji, a Luka u Hrvatskoj. Šta da vam kažem, meni je ovdje najljepše. Kad dođem ovdje na Gredu, odakle pogled daleko dopire, pa kad vidim Dinaru iza koje sunce sviće, i kad pogledam potom Prominu gdje sunce zalazi, ja sam srećan. Preporučujem mojim komšijama Ramljancima i svim Dalmatincima koji nisu kod svojih kuća, da se ovdje ima od čega živjeti. Vratio sam se 1999. godine, a u Beogradu sam bio šef restorana u samom centru grada, imao sam dobru platu i imao sam svoj stan, ali odlučio sam da se vratim, jer je tijelo bilo gore ali duša je ostala ovdje, u Ramljanima - kaže Đurđević.

Škola u Ramljanima nekada je bila puna đaka, a danas je bez krova.

- Nažalost, u ovu školu se ne ide već dvadeset i dvije godine. Danas naprosto nema toliko djece da bi ona mogla biti u funkciji, ali to ne znači da neće biti obnovljena. U ovom, ali i drugim selima, sve te objekte, nekadašnje domove kulture, škole i zadruge mi ćemo u narednom periodu obnoviti. Neka oni sačekaju neko novo i bolje vrijeme, a ja se nadam da ono dolazi. Zašto to kažem i šta mi daje pravo da budem optimista? To je činjenica da mi ipak danas vidimo određeni pomak u odnosu na period prije deset ili petnaest godina pa je evidentno da će za deset ili petnaest godina, pa čak i za pet, ovdje sigurno biti bolje - optimistično tvrdi Milan Đurđević.

Sezona je svinjokolja, pa smo vrijedne Dalmatince zatekli kako sole meso. Nakon što odstoji u soli, meso se stavlja u sušare, da mu bura i tek pomalo dima, daju onaj prepoznatljiv okus i miris, po čemu su dalmatinski pršut i panceta nadaleko poznati. Soleći pršute sa svojim bratom, koji je za tu priliku stigao iz Beograda, Jašo Đurđević nam objašnjava: "Pršut se mora dobro osoliti, on se presoliti ne može i ovo je sada prva faza, a kad se stavi u sušaru on se onda još malo dosoli pa mora biti od petnaest do dvadeset dana u soli, ako je veći".

Decembarski hladni dani ispunjeni dalmatinskom burom, odvode nas iz Ramljana sa vjerom i nadom da ni ovo, kao ni mnoga druga sela u Dalmaciji i Lici, neće ostati pusto, da će se u njemu djeca rađati, slave slaviti, ženiti i udavati.