Meditta Hajdinac: Kriza identiteta

S kakvim se problemima sreće srpska zajednica na području Grada Kutine?

Kutina s okolnim selima ima oko 25.000 stanovnika; u osam okolnih sela Srbi čine 90 posto stanovništva. Teškoća s infrastrukturom uglavnom nema: većim je dijelom riješen problem asfaltiranja cesta i uređenja pristupnih puteva do groblja, a sa strujom i vodom problema nema. Zapravo, rješavanje pitanje infrastrukture zavisi od ljudi po mjesnim odborima jer ljudi koji su u njima mogu uticati na gradske vlasti da te probleme riješe. Veći je problem identiteta; moj je identitet da sam građanka i Srpkinja jer se takvom smatram i deklariram. Smatram da se ne treba plašiti izjasniti. Preko mog imena ne može se otkriti da sam Srpkinja, jer se ne zovem ni Jovana ni Milica, nego Meditta, ali želim dati do znanja da želim svoja prava koja su mi omogućena zakonima. Nije mi problem da za Božić ili slavu tražim slobodan dan, što je i zakonski omogućeno. A ukoliko želim u crkvu, moram putovati 10 do 20 kilometara u neko od tri sela oko Kutine – Mikleušku, Stupovaču ili Kutinicu, gdje su crkve. U samom gradu u kojem živim pravoslavne crkve nikad nije bilo, postoje samo katolička i evangelička. Dok meni iskazivanje identiteta nije bio problem, neki moji prijatelji ne žele da kažu tko su i što su. Istini za volju, njihovom strahu pomaže i činjenica da se otkako se gradska vlast nakon izbora promijenila, situacija pomalo pogoršala. Zamjenik gradonačelnika je volonter koji je bivši HOS-ovac i koji se zalaže da se ona HOS-ova ploča koja je iz Jasenovca prebačena u Novsku, prebaci u Kutinu. Za njega srpsko stanovništvo u samom gradu nema značaj. Smatram i da bi lokalni predstavnici Srba trebali biti aktivniji i vidljiviji. Dobro je da nema međunacionalnih sukoba; postoje mnoga prijateljstva, a Hrvati dolaze i na naše zborove povodom crkvenih praznika. Istina, oni dođu na onaj zabavni dio, ali znaju o kakvom se prazniku radi i čestitaju nam.

Kad ste spomenuli pravo na slobodne dane, čime se bavite?

Ja sam volonterka i udruga u kojoj radim financira se preko evropskih projekata, što znači da osim ovog što radim, tražim stalni posao jer su projekti vremenski ograničeni. Tko traži posao, taj ga i nađe, iako je nezaposlenost daleko od toga da bude riješena. Nema puno mladih, ali oni koji su ostali imaju OPG-ove ako su na selu i time se pretežno bave, ili su na stručnom osposobljavanju, a neki su otišli u Zagreb ili u inozemstvo. Jasno, u najvećem poduzeću Petrokemiji jako se teško zaposliti, a u gradu ima drugih tvrtki koje se bave strojarstvom i koje uglavnom zapošljavanju muške osobe.

Koliko ste osobno prisutni u srpskoj zajednici?

Aktivna sam od 2014. godine. Prilikom jedne ‘Srpske večeri’ u Zagrebu upoznala sam se s ekipom svojih angažiranih vršnjaka. Kako sam i ranije voljela pomagati ljudima koji žive na selu, jer se radi o starijem i bolesnijem stanovništvu, uključenje u Omladinsku mrežu i aktivnosti koje ona provodi, između ostalog i radne akcije, dobro su mi došli. Vjerujem da će broj članova Omladinske mreže rasti i da će se sve više mladih uključivati u njene aktivnosti jer shvaćaju njeno značenje na nivou države i na lokalnom planu gdje im ona može pomoći da se ostvare njihovi interesi.

Da li je potrebno da se mladi više povezuju?

Naravno, zajedno imamo ogromno iskustvo, a kroz zajednički rad, svatko se gradi kao osoba, gradi svoje sposobnosti i saznanja, ali i želju da pomogne drugima, bez obzira na nacionalnost. Zato smatram da je Politička akademija SNV-a čiji sam polaznik – za pet. Smatram da bi na nju trebalo pozvati i kolege Hrvate kako bi prisustvovali nekim razgovorima, pod uvjetom da se nađu neki zajednički programi i aktivnosti. A to ne bi trebao biti problem jer se srpska i hrvatska omladina sreću sa sličnim problemima.

Kakva je budućnost srpske manjine u Hrvatskoj?

Ako želim da bude bolje, pored svih postojećih teškoća i bit će bolje, pa makar i s malim pomacima. Jasno, sve uz dijalog o otvorenim temama.