Pet prioritetnih pitanja Srba u Hrvatskoj

U autorskom tekstu za ugledni beogradski list “Politika” predsjednik Samostalne demokratske srpske stranke dr. Milorad Pupovac naveo je pet segmeneta od primarnog značaja za status i položaj Srba u Republici Hrvatskoj. U uvodnom djelu dr. Pupovac konstatuje da je “nakon (novembar 2012.) oslobađajućih presuda dvojici hrvatskih generala (Gotovina i Markač) i ulaska Hrvatske u Evropsku uniju zaustavljen je napredak u ostvarivanju izgubljenih i neostvarenih prava Srba u Hrvatskoj. Od tog vremena pa do kraja 2016. došlo je do zastoja i/ili pogoršanja u njihovu položaju”

Prvo prioritetno pitanje – međunarodni sporazumi: Unatoč međunarodnim sporazumima, kao što je Erdutski sporazum (i Pismo namjere o njegovoj primjeni), sporazum o suradnji s haškim tribunalom i Pristupni ugovor RH i EU, preuzete obaveze se zapostavljaju ili negiraju ne samo od RH već i drugih strana potpisnica, posebno EU. Podsjećanje na te obaveze i aktiviranje njihovih mehanizama kod strana potpisnica trebalo bi da bude prvo prioritetno pitanje u ostvarivanju prava Srba u Hrvatskoj. Status srpskih manjinskih institucija, suđenja za ratne zločine počinjenje nad pripadnicima srpske zajednice, povratak izbjeglica i ostvarivanje Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina čine glavne sadržaje tog pitanja.

Drugo prioritetno pitanje – historijski revizionizam: U proteklih 4-5 godina u Hrvatskoj je obnovljen historijski revizionizam čiji se sadržaj manifestira od otvorene netolerancije i mržnje prema Srbima preko isključivanja iz hrvatske historije do negiranja zločina počinjenog prema Srbima, naročito historijskog genocida počinjenog za vrijeme NDH. Taj je revizionizam najozbiljnija i najopasnija prijetnja ne samo ostvarivanju prava Srba koja im po međunarodnim sporazumima i važećim ustavnim i zakonskim normama pripadaju, već i prijetnja kako njihovu opstanku tako i opstanku hrvatske kao demokratske evropske države.

Treće prioritetno pitanje – obrazovna i jezična ravnopravnost: Trostruk je obrazovni problem Srba u Hrvatskoj: izrazita kroatocentričnost nastavnih sadržaja u kojima su izbrisani tragovi zajedničke historije i zajedničkog stvaralaštva; nedovoljna tolerancija prema i afirmativan odnos prema posebnim manjinskih obrazovnim programima od strane školskih vlasti; odbijanje registracije škola na srpskom jeziku i pismu kao manjinskih škola, koje traje već 20 godina. Proglašavanje ćiriličnog pisma „agresorskim pismom“ dodatno je i posebno otežalo ostvarivanje prava na obrazovanje. A što se službene upotrebe ćiriličnog pisma i srpskog jezika, ono je u potpunom zastoju. Ono što je ostvareno do 2014. zamrznuto je i pritisnuto omrazom razvijenom od te godine prema ćirilici.

Četvrti prioritet – razvoj povratničkih sredina: Sistematsko zapostavljanje u ratu devastiranih srpskih sredina u Hrvatskoj, a izraženije prisutno proteklih godina, ponovo ih je učinilo najnerazvijenijim i teško održivim životnim sredinama. U nekima od njih i dalje nedostaju elementarne infrastrukturne pretpostavke (struja i voda), a posebno neophodni instrumenti državne razvojne politike. Donošenje tih instrumenata, kao što je Zakon o potpomognutim područjima i formiranje Fonda za potpomognuta područja, od vitalnog su interesa za održivost života u tim sredinama.

Peti prioritet – razvijanje antiasimilacijske politike: U gradskim sredinama, posebno među mladima, godinama se bilježe asimilacijski procesi, kako u nacionalnom tako i u vjerskom smislu. Osmišljavanje i razvijanje antiasimilacijskih politika i programa zbog toga je od posebne važnosti za održavanje vitalnosti srpske zajednice. Te politike trebaju oslobađati od strahova, provoditi destigmatizaciju i primjenjivati afirmativne akcije relevantne za slobodu i identitet Srba.