Ovdje (ne)počiva Ilija Žegarac...

Gotovo svako ljeto Slobodan Žegarac dođe u Vojnić, svoje rodno mjesto. Obično prespava kod Bukava u komšiluku, svrati obavezno kod mog oca, njegovog druga. Sjete se djetinjstva, nestašluka, mladosti. Te njegove rane godine jedino je lijepo što ga veže za varošicu i kraj u kojem je rođen.

Korača lagano ulicom koja vodi prema vojnićkom “križu”. Bože, kakvog li apsurda. Ulica danas nosi ime Andrije Hebranga, čovjeka koji je ime njegovog oca Ilije podvukao crvenom olovkom i time mu odrubio glavu!? Zaustavi se na “križu”. Pozdravi se, podivani sa malobrojnim poznatima. Baci pogled u pravcu “Jugokeramike”. Od zgrade na samom ćošku u kojoj je nekad bila trgovina “Batinih” cipela, onda dugo godina Mustafina slastičarna, pa sve tamo do Hajdina bio je posjed njegova đeda Jovana Gredelja–Joce, vlasnika Tvornice betonskog crijepa u Vojniću. On je bio jedan imućnijih, najuglednijih Kordunaša toga vremena. Slobodanov rođeni stric Emil, trgovac, bio je od 1901. godine član Skupštine riječko-modruške županije po imovinskom cenzusu, a od 1908. godine i njen izborni član. Bio je predsjednik “Srpske štedionice” U Vojniću.

Kupi Slobodan u cvjećari par voštanica i koji cvijet. Uputi se prema Crkvištu, našem mjesnom groblju. Zastane na uzanu asfaltnom putu da malo odmori. Baci pogled na Vojnić, njemu danas pomalo čudan i nepoznat. Očisti roditeljsku grobnicu, položi cvijeće ispod spomenika. Zapali žute voštanice koje se bore sa vjetrom. Dugo gleda u sliku majke Bosljke “Bose”, kćeri bogatog tvorničara. Sa lijeve strane na spomeniku očeva slika. Ispod imena isklesana godina rođenja i smrti. ILIJA ŽEGARAC, 1911-1944. Njegove kosti ne miruju uz Bosine kosti.

Rođen 1911. godine u ličkom selu Kiku, opština Lovinac, srez Gračac. Jedna tipična naša priča.Teško djetinjstvo, borba da se iškoluje. Završava kasnije i gimnaziju. Beogradski student prava, gdje se uključuje u komunistički pokret. Postaje advokatski pripravnik. Radio je jedno vrijeme u općini Krnjak, kotar Vojnić. Osniva prvu partijsku ćeliju u Vojniću 1937. godine. Oženio je bogatašku kćer iz familije Gredelj. Drugooptuženi na poznatom “Kordunaškom procesu” održanom ljeta 1944. godine. Na smrt su osuđena petorica: Veljko Korać, Ilija Žegarac, Ljubo Vujičić, Milan Momčilović i Marko Mrkić. Prošlo ljeto je bila 70-godišnjica tog događaja. Možda mi se potkralo, al ne zapazih nikakvu obajvu, natpis o tome.

Ukratko, o ovom svemu možda najbolje govori sažeta misao Čedomira Visnjića u dokumentarcu “Kordun zemlja bez ljudi”:

- Bit stvari je u onome što su oni mislili o sadašnjosti, prošlosti i budućnosti kao Srbi iz Hrvatske. Zapravo čitav tok stvari dalje vodio je potpunoj hrvatskoj prevlasti u okviru komunističkog pokreta. Vodio je zaboravu žrtava, zaboravu zasluga… Jedan narod koji je bio potpuno demografiski uništen i materijalno uništen. Ne donosi mu ono što su mu tolike žrtve i tolike zasluge trebale donijeti…

Čedomir Višnjić bavio se dosta ovom tematikom. Istraživao je i napisao 2004. godine knjigu pod nazivom “Kordunaški proces” (izdavač SKD “Prosvjeta”, Zagreb), gdje u uvodnom tekstu piše:

- Njihova slabašna pobuna jedva da je činjenica političke prošlosti Srba i Hrvata, međutim argumenti koje su koristili u izražavanju svojeg nezadovoljstva, krupan su trag intelektualne historije prečanskih Srba...

Rasplet događaja iz devedesetih godina pokazat će pravo lice onoga zbog čega se “sudilo” u Gornjem Budačkom, jula 1944. Godine.

To se nigdje drugdje i nije moglo dogoditi: ne u Lici, ne u Slavoniji, Dalmaciji. Ne na Baniji…Samo na Kordunu!

 

Zašto?

Predsjednik suda na “Kordunaškom procesu” bio je pukovnik Bogdan Oreščanin, komandant IV Korpusa. Članovi vijeća: pukovnik Ilija Pavlović, potpukovnik Miloš Šumonja, potpukovnik Nikola Vidović, kapetan Mane Trbojević, major Mile Martinović, Milić Novaković, Miloš Miščević i Stanko Manojlović. Sekretar suda je bio dr. Ferdo Čulinović, jedini Hrvat u sastavu suda. Državni tužilac bio je Duško Brkić, član ZAVNOH-a, narodni branioc Milutin Košaric-Čiko, a narodni tužilac pukovnik Stanko Opačić-Ćanica koji će reći:

- Po završetku postupka smo Bogdan, Duško i ja otišli do Hebranga i on je potkrižio koga streljati, koga na druge kazne suditi, pa je to Bogdan samo pročitao i to je bilo neopozivo.

Jedan od umnijih kordunaških generala Pavle Jakšić u svojim memoarima “Nad uspomenama” (izdavač “Rad”, Beograd, 1990. godine), knjiga 1, između ostaloga piše:

- Za kordunaški zločin, staljinistički isceniran i izveden, ne snosi odgovornost samo njegov inspirator i organizator hrvatski nacionalista, šef KP Hrvatske, Andrija Hebrang, nego i policijsko-sudski izvršitelji : Oreščanin, Opačić, Brkić, Šumonja, ovekovečeni u tadašnjoj štampi, nedostojnoj partizanskog oslobodilačkog duha. Snose odgovornost i svi komunisti i borci NOP-a u čije ime je ovo izvedeno, a da oni nisu u tome naslućivali žarište rasističkog ustaškog otpora u redovima jugoslovenskog oslobodilačkog pokreta, žarište koje će svojim destruktivnim reagensom rastrojiti posle rata KPJ u osam nacionalističkih partija, tvoraca osam »suverenih« antagonističkih patuljastih država, i svojim srbofobstvom dovesti u pitanje i sam opstanak socijalističke Jugoslavije.

Ako porodica Andrije Hebranga insistira, s pravom, na humanosti i istinoljubivosti, onda treba imati u vidu da i žrtve kordunaškog, kako se sada saznaje surovog, bestijalnog pokolja 1944, u neposrednoj blizini »rezidencije« šefa socijalističke Hrvatske u nastajanju, Andrije Hebranga, takođe imaju svoje porodice koje nose na sebi teški žig, po svemu sudeći nezasluženo.

Eto, život je izgubio pod optužbom nedovoljno argumentovanog četničkog srpstva i antihrvatstva i neprijateljskog delovanja protiv NOP-a,1944. godine. Dokazi za ovo poslednje izneseni na sudu, ukoliko se i prime kao tačni, što zahteva "verifikaciju", ne bi se mogli uzeti kao osnov za najteže kazne -  {tip title="" content="Ovaj bestijalni čin obavio je, priča se, neki čovek (čije ime izostavljam) iz sela Cvijanović Brda, u Topuskom, u šumi iznad »Vrela Kalanjevac« gde su im i neobeleženi grobovi?"}"klanje" *{/tip}....

---

Za napomenu, Veljko Korać je sin Ljubice, rođene sestre oca generala Pavla Jakšića.

 

* Ovaj bestijalni čin obavio je, priča se, neki čovek (čije ime izostavljam) iz sela Cvijanović Brda, u Topuskom, u šumi iznad »Vrela Kalanjevac« gde su im i neobeleženi grobovi?