Molitva na ostacima hrama caru Lazaru u Plitvičkom Ljeskovcu

Stanovnici Plitvičkog Ljeskovca i njihovi prijatelji već decenijama zaboravu otimaju ostatke hrama posvećenog svetom velikomučeniku caru Lazaru, na obroncima Nacionalnog parka Plitvička jezera. Hram je porušen 1941. godine i do 1991. malo je toga od njega ostalo, no početkom ratnog sukoba Ljeskovčani su mu ponovno izlili temelje, namjeravajući iznova podići i cijeli vjerski objekt. No ratne i poratne godine učinile su svoje, pa je od cijele ideje ostala tek betonska ploča na koju je kasnije postavljen drveni krst.

Unatoč tome, Ljeskovčani se već punih 26 godina svakog Vidovdana okupljaju na tom mjestu kako bi tradiciju sačuvali od zaborava. Tako je bilo i ove godine, kada je pred nekoliko desetaka vjernika jerej Slađan Nikić držao svetu arhijerejsku liturgiju, a kumovali su joj Ljubica i Boško Bogdanović. Sveštenik je tom prilikom govorio i o značenju Vidovdana od 1389. godine do danas. Najstariji mještani Plitvičkog Ljeskovca još se sjećaju nekadašnjega hrama, koji je bio pravi biser među prirodnim ljepotama današnjeg Parka. Neki među njima pamte i protu Petra, čiji je život tragično prekinut, a na kojeg se spomen, kao na jednog od velikomučenika Eparhije gornjokarlovačke, slavi 17. jula.

Povijest Plitvičkog Ljeskovca i inače vrvi ‘turbulencijama’, a neki su tamošnji događaji ostavili velikog traga na cijeloj Lici i životima Ličana. Južni i jugozapadni obod plitvičke regije naseljavali su pravoslavci iz tada prenapučenog područja oko rijeke Gacke. Do većeg naseljavanja na rubnim područjima današnjeg NP-a došlo je sredinom, pa do kraja 18. stoljeća, kada se reorganizirala tadašnja Vojna Krajina. Nakon što je Svištovskim mirom 1791. godine granična linija između Austrougarske Monarhije i Turskog Carstva pomaknuta prema Bihaću, Krajini su priključeni Drežnički i Cetinski kotar, pa su već 1792. godine naseljeni Ljeskovac, Grabovac, Sadilovac, Vaganac, Drežnik i Rešetar. Južnu su stranu plitvičke regije uglavnom naseljavali pravoslavci, a sjevernu katolici, no to se do današnjih dana mijenjalo a stanovništvo ispreplitalo. Nažalost, danas su brojna plitvička sela i naselja ostala pusta.

Plitvički Ljeskovac, pored kojeg se spajaju dvije rijeke - Crna i Bijela - od kojih nastaju čuvena jezera, historija nije mazila, iako pamti i svjetlije dane. U tom su se mjestu započeli razvijati prvi turistički projekti cijeloga kraja, među njima i prvi hotel, tada u vlasništvu Mihajla Delića. Bila je tu i jedna od prvih jugoslavenskih malih hidroelektrana, a selo se do sredine šezdesetih prošlog vijeka dičilo školom, poštom i šumarijom. O svemu ponajbolje govori kretanje broja mještana: 1910. godine bilo ih je 352, 1991. svega 74, a po popisu iz 2011. godine samo dvadeset, od čega tek nekolicina u selu boravi cijele godine.

Na temeljima hrama iznova betoniranima 1991. godine i dalje se okuplja ovdašnji pravoslavni svijet, no objekt, radi cijele zbrke oko prostornih i građevinsko-urbanističkih planova, nije uvršten među kulturna dobra RH. Stoga ga je nemoguće predložiti za obnovu državnim sredstvima, odnosno putem projekata Ministarstva kulture. Ipak, Ljeskovčani koji su i ove godine prisustvovali vidovdanskoj liturgiji nadaju se boljim vremenima, u kojima će i jedina pravoslavna crkva unutar NP-a zablistati u novom ruhu. To bi zasigurno unaprijedilo i cijelu turističku ponudu plitvičkoga kraja.