“Kordunaš među tulipanima”: Slobo & ja

Evo prođe devet godina kako Vožda nema među živima. Ne mogu reći da sam od onih što su mu sliku držali u kući uz slavsku ikonu, ili je zaticali na šajbe auta. Nisam ni od onih koji su potiho pjevušili u osvitu devedesetih:


Uvijek su gadna ta nagla buđenja, mamurna. Takvo je bilo i ovo srpsko. Srbi dobiše ono što su dugo prizivali, dobiše konačno Vožda. Al’ bio bih neiskren kad rekao da mi nekim dijelom nije godila njegova pojava. Vatren govornik, onako sa onom svojm “naježenom” kosom. Nakon njegovih riječi izgovorenih glasno u mikrofone boja srpske trobojke, masa na Gazimestanu samo zatalasa tražeći oružje. Nakon nekog vremena ponovo slične slike. Slobo malo nakrivi glavu, primakne dlan na ovu:

- Ne čujem dobro…ne čujem dobro…..al želim da vam odgovorim na ovo što tražite…

Dobro je Slobo čuo, dobro... Uvali nam puške bez nišana, sa oštećenim iglama. Uz njih pune fišeklije davno ovlažena baruta. Mi ih vjerujući repetirašmo. Na takvu priču i u takvo vrijme bilo se lako dići. Još nam poruči ako pofali tu smo. Svoji smo, stižemo!

Uvijek mi je djelovao malo kao političar koji ne živi u svom vremenu i ne poznaje ga dobro. Onako malo nezgrapan, smrknut, pušeći debele tompuse više je odgovarao vremenu Churchilla i ekipe. Kad on primi goste u svoju rezidenciju, sjede na svoj čuveni kanabe, pa prebaci svoju šapu preko naslonjača. Kao “bengalski tigar” kako ga je znao Tijanić oslovljavati. Nelogični i nejasni su mi bili mnogi njegovi potezi. Uvijek se uz mene nađe netko od naših koji nose presavijene novine u džepu kaputića. Na Kordunu takve zovu “političari”, pa me udari po ramenu:

- Pustite vi ljudi te priče. Zna Slobo što radi!

Kraj njegovog posla je svima poznat. U suštini baviti se politikom znači baviti se trgovinom. Preciznije trgovinom ustupaka. Slobo je bankar po profesiji. Da li i dobar trgovac? U završnoj fazi trguje sa nama. Franjo Krivousti mu nudi da se ne petlja puno u rješenje srpskog pitanja u Hrvatskoj, da je to gotova stvar i da to prepusti njemu. Za uzvrat mu obećava da će on sve rješiti kako bi Slobo na isti način odradio Kosovo.

Kad je počela “Oluja” negdje taman zadnjih minuta dnevnika RTS-a reći će spikerica koju riječ i tome. Iza toga će slijediti vremenska prognoza.

Prema nekim tvrđenjima Slobo se u toku rata susreo sa Francekom 42 puta, a po nekima čak i 48 puta!!? Za ne povjerovati je taj podatak. Je li se za vrijeme Drugog svjetskog rata Hitler ikad sastao s Churchillom? Ili sa Staljinom? Sastali su se samo jednom ministri vanjskih poslova Ribbentrop i Molotov, da se dogovore o nenapadanju i podjeli Poljske.

Šarali su njih dvojica po salvetama, iscrtavali nove granice, svoja interesna područja, mešetarili... Mi smo “dogovorno” ratovali, ginuli, “humano se preseljavali”, poniženi gubili zavičaje, bježali… Slobo je imao svoju priču, Franjo svoju. Uglavnom gdje god je Krivousti rekao da će doći vlakom i popiti kavu, on ju je popio.

Na Vidovdan 2001. godine Zoka izruči Vožda sudu. Dođe moj Slobin meni u Holandiju. Ponekad sam znao pogledati izvještaj iz Haaga sa suđenja. Znam da je moje Krajišnike i mene grdo zajebao. Ako je već sve tako moralo biti, nije nas trebalo “štrkljati”. Neko je jednom rekao da smo bili dobri u početku za lajanje, “pućkanje”. Na kraju priče su nas proglasili bjesnim psima. Omča našeg štrika odavno je bila svezana u Zagrebu, al u Beogradu je dobrano namazana voskom. Opet mi nekako milo kad se Slobo “naježi” na sudije u onom svom stilu, tada već potpuno sjede kose. Umrije Slobo brzo. Možda za to da se mnogo toga ne sazna, ne kaže.

Ja spadam u grupu onih Srba kojima se ostvariše proročanske Slobine riječi:

- ŽIVJET ĆEMO U JEDNOJ DRŽAVI !!!

I živjeli smo. U Holandiji.
Dok me Vožd nije napustio.

---

Napisao: ŽELJKO KRESOJEVIĆ