Pjesma ga je održala

GRAČAC - Slika i prilika svog rodnog kraja, čovjek koji svojom pojavom, životnim odlukama i stavovima predstavlja autentičnog Ličanina jeste Saša Lukić.

Kada je sa četrnaest godina, u posljednjem ratu, napustio rodni Gračac i stigao u Srbiju, uspomene koje je tada ponio sa sobom iz Like vječito su ga, kaže, ponovo vraćale na mjesto koje je u njegovom srcu uvijek imalo posebno mjesto. Dvije godine izbjeglištva proveo je u Inđiji, a potom se sa roditeljima i sestrom preselio u Batajnicu. Godine i mjesece, daleko od onoga što ga je istim intenzitetom uvijek vuklo ka povratku, ublažavao je družeći se sa ljudima istih korijena i mentaliteta. Okružen Ličanima i Dalmatincima, u krugu ljudi različitih interesovanja, ali sličnih životnih sudbina, lakše je podnosio vrijeme koje je prolazilo. Postavši član kulturno-umjetničkog društva koje je njegovalo tradiciju i običaje Like i Dalmacije, ponosno je predstavljao ove krajeve, ne samo diljem Srbije već i velikog broja evropskih zemalja.

Neki su odselili, neki su stariji pa i volje manje imaju, tako da nije rijedak slučaj da treba otići bar sedamdeset kilometara kako bi se malo zapjevalo

Kako je vrijeme odmicalo, a godina se u izbjeglištvu nabrojalo baš onoliko koliko je i sam imao kada je iz Like otišao, pribojavao se, kaže, da će se lagano topiti i njegov lički identitet. Znao je da je baš to pravo vrijeme da se vrati rodnom Gračacu, tačnije selu Podkokirna, mjestu rođenja svog oca. Povremeni poslovi koje je radio u Srbiji nisu bili dovoljan motiv da ga zadrže daleko od pogleda na kršni Velebit. Iako mu je te 2010. godine bilo tek 28 godina, radije je izabrao selo u odnosu na grad. Djed, otac i majka već su se vratili u selo u koje se, izuzev njih, rijetko ko više vraćao. Upustio se u stočarstvo.

- Ovdje sam se osjećao slobodnim. Lika je oduvijek bila specifična po mnogo čemu, po ljudima, jakim zimama, po domaćim proizvodima i prirodnim ljepotama. Moji su počeli da se bave stočarstvom, a mojim dolaskom proširili smo gospodarstvo i uvećali broj grla stoke. Danas imamo matično stado od tri stotine i pedeset ovaca, nešto koza, a odnedavno i pet krava. Mukotrpan je to i zahtjevan posao, ali kada se čovjek odluči za nešto što voli, kada se saživi sa prirodom i svim onim što ona zauzvrat daje, onda ni jedan posao ne pada teško, a uz to treba dodati da se od njega može pristojno i lijepo živjeti - priča Saša za Portal Novosti.

Drugog izbora u Gračacu, kako kaže Saša, i nema mnogo obzirom da prijeratne tvornice više ne rade, željeznica je opustjela, ništa se novo ne otvara. U zimskom periodu svoj stočni fond održava u selu, a po dolasku ljetnih vrućina barem dva mjeseca seli se na djedovinu u selo Popinu. Tamo nema ni struje ni vode, izuzev bunara, ali su zato pašnjaci za stoku bolji. U tom periodu odriče se civilizacije i druženja kojih je nešto više u zimskom periodu.

- Zima donekle sve to nadoknadi. Dani su kraći, obaveza oko stoke je manje, pa je vremena za druženje više. Ranije smo se okupljali na prelima, odavde do Udbine, Korenice ili do Dalmacije. Uz dobro društvo, pjesmu i ličku rakiju, noći budu kraće. Na žalost, i toga je danas manje, jer je ljudi manje. Iz Srbije rijetko dolaze, neki su odselili, neki su stariji, pa i volje manje imaju, tako da nije rijedak slučaj da treba otići bar sedamdeset kilometara kako bi se malo zapjevalo. Zimi dam sebi par slobodnih dana, pa odem do Beograda, obiđem društvo, vidimo se, izdivanimo, pa opet svako svojim putem. Tako negdje nadoknadim ono što nedostaje, a to su ljudi, društvo, narod, jer smo mi ipak, prije svega, društvena bića. Ljeti pak ljudi dolaze, odlaze, odemo na Sabore po Dalmaciji - objašnjava Lukić.

Iako nije pretjerano rječit, za sebe u šali kaže da je ‘kamenitaš’ i ‘manitaš’, da ga ne drži mjesto, da prirodu, selo, narodne običaje, tradiciju i ljude voli iznad svega. A to se vidi i na prvi pogled. Bilo da je svakodnevno u obavezama oko ovaca ili na turneji sa folklorom po Grčkoj, Sloveniji, Češkoj, svejedno, podjednako uživa u svemu i nikada ne odstupa od vrijednosti koje predstavlja, samo radi onako kako osjeća.

Svojim izgledom i ponašanjem svakako odudara od generacijskog modela koji diktiraju savremeni trendovi. Ponosno obuva ličke opanke, oblači ličku nošnju i kapu, sa radošću uzima gusle u ruke i zapjeva u svakoj prilici, pred stotinama ljudi ili sam čuvajući stado. O sebi ne voli pričati, ali zato o njemu najbolje govore ljudi koji ga poznaju čitav život.

- Saša je mlad čovjek koji se u Liku vratio, ne zbog egzistencije, već iz velike ljubavi prema ovom kraju. On živi Liku kroz cijeli svoj život. Mislim da nema mjesta u Lici i Dalmaciji, bilo da se radi o nekom zboru, kulturnoj manifestaciji, fešti, a da on to nije upotpunio svojom pjesmom. Lika mu je u srcu što se vidi i osjeti u njegovom ponašanju, njegovom pripovijedanju, njegovom nastupu među ljudima. Stasit je i rječit, vrijedan i talentovan za mnogo stvari, baš kao što su to pravi Ličani oduvijek bili. Ja čitav život radim sa djecom i omladinom kroz kulturno-umjetnička društva, i svi članovi to uglavnom rade zato što to vole, ali slobodno mogu reći da je zaljubljenika u kulturu, tradiciju, običaje i nasljedstvo svoga kraja, poput Saše, jako, jako malo kroz niz generacija - kaže Vesna Bogunović, dugogodišnja koreografkinja KUD-ova ličkog kraja.

Razgovor sa Vesnom Saša nije čuo, požurivši da nahrani i napoji svoja grla. Pogledom ga ispraćamo dok je hrlio u susret njima, svom Velebitu, svojoj Lici koja se lagano budi iz zimskog mirovanja, prirodi koja ga hrani i kojom se hrani. ‘Vidjećemo se’, dovikuje, ‘o nekom dolazećem prazniku’, kada će naći vremena da zadovolji svoje potrebe za civilizacijom. Do tada, uživaće u svom miru i slobodi koju, kako je rekao, ni jedno drugo mjesto i nikakav novac ne mogu platiti.