Povratnik iz Engleske uzgaja smilje

VRLIKA - Vratit ću narod u svoje selo, odlučan je Strahinja Novak iz Otišića kod Vrlike. Nakon 30 godina rada u Velikoj Britaniji, vratio se u zavičaj i započeo uzgajati smilje. Već sljedeće godine planira napraviti destileriju, a u budućnosti možda i farmu koza.

- Kad sam se vratio iz Engleske, tražio sam način da pokrenem neki uzgoj, jer je cijeli kraj pust, a zemlja neobrađena. Ideju sam dobio razgovarajući s predstavnikom jedne udruge iz Vrgorca, koji mi je potvrdio isplativost uzgoja smilja. Zapuštena su bila i zemljišta koja je obrađivao moj pokojni ćaća, a sramota je da zemlja bude pod korovom. U nekim prošlim vremenima tu bi bar napasali krave i uzgajali prasad - kaže Strahinja, dodavši da mu je i sin, poslovni čovjek u Britaniji, ‘snimio’ teren i potvrdio isplativost pothvata. Osim na očevoj zemlji, Strahinja smilje uzgaja i na 14 hektara zemljišta svojih rođaka i susjeda, razasutih po svijetu.

- Pitao sam ih i oni su pristali: nikad ne bih uzorao polje ako mi to vlasnik zemlje ne bi dopustio. U proljeće ove godine posadio sam 130.000 sadnica, sada ću još 30.000, a već dogovaram i pripremam novi teren za sljedeće. Planiram imati sveukupno 260.000 sadnica smilja - tumači naš sugovornik. Kaže da je prihodom od prve ljetne berbe, koja je uslijedila tri i pol mjeseca nakon sadnje, platio radnike. Uskoro će druga berba, a tu su i planovi s destilerijom.

- Kad uzgajate smilje i dajete ga u otkup, da se od njega napravi ulje, to vam je kao kad biste sirili sir koji bi nakraju uzeo netko drugi, a vama bi ostala samo sirutka; s destilerijom, imat ću sir i sirutku, odnosno smilje i ulje – pragmatičan je Novak. Pričamo o njegovu boravku u Britaniji, kamo je otišao u januaru 1987. godine.

- Radio sam u Leicesteru u srednjoj Engleskoj ili Midlandu, kako ondje kažu. Oženio sam se, dobio dvojicu sinova i dvije kćeri. Svi su završili fakultete i rade u Engleskoj, a ja sam se vratio u Otišić s prihodom iz mirovinskog fonda u koji sam uplaćivao sve dok nisam stekao dovoljno staža. Obnovio sam porodičnu kuću u kojoj sada živim, jer u njoj prije nije bilo kupaonice. Povremeno me obiđe netko od sinova ili kćeri, a žena, rođena u Engleskoj, uskoro će ondje u penziju. Djeca tamo žive svoje živote, ali se ovoga kraja ne odriču. Jer, odakle je ćaća, odatle su i dica - govori nam Strahinja, pa se vraća svojim poslovnim planovima.

- Od sljedeće ću godine na uzgoju smilja i destilaciji zaposliti pet-šest radnika, a u perspektivi je i farma s 500 grla koza, kao i eko-selo, tako da moj Otišić ne bude više pust - kaže poduzetni povratnik. A njegovo selo doista nekoć nije bilo pusto: kad je odlazio u Veliku Britaniju u njemu je živjelo 1.186 ljudi. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine bilo ih je 1.008, a danas ovdje živi tek tridesetak osoba, mahom starijih.

- Otišić je imao 37 ‘tamića’, te po dva ‘dajca’, ‘fapa’ i ‘mana’ (marke kamiona, op. N. J), bilo je 75 traktora i 80 freza, motokultivatora. Imali smo pet prodavaonica, poštu i školu. Sad u selu nema ničega, ni traktora, ni kamiona, ni dućana, zamalo ni ljudi - sjetno će Strahinja, koji se u rodni kraj vraćao postupno, kroz nekoliko godina: isprva bi bio tek nakratko, a sada mu je ovdje stalno boravište.

Kad je pokretao posao, nije imao problema s papirologijom, a ni financijska mu pomoć nije trebala, jer imao je vlastitoga kapitala. No, poteškoće je nekima stvarala njegova nacionalnost.

- Kad dođem u Vrliku, psuju mi srpsku i četničku mater, spominju i Cecu za koju dugo nisam znao ni tko je. Kad me jedan posebno grubo vrijeđao, kazao sam mu da uzme moj auto pa ga zapali, ako sam mu već takav problem… jer to sam što jesam, ne mogu se promijeniti: ubij me, ali neću dati vjeru za večeru! Srećom, vrijeđaju tek pojedinci, velika većina ljudi je normalna – kaže Strahinja, kojega je prozivanje po nacionalnoj osnovi isprva šokiralo.

- Tu su još svi u ustašama i partizanima. U Engleskoj te nitko ne pita tko si i što si, jesi li Srbin ili Hrvat, musliman, Hindus, Somalijac… Svih tih godina nikad me nitko nije pitao koje sam vjere ili nacionalnosti. A u Hrvatskoj se još gleda tko si i što si - pomalo će ogorčeno. Drago mu je što njegov rad pobuđuje zanimanje manjinskoga županijskog vijeća i i što su ga ljetos posjetili predstavnici Ambasade Srbije.

- Sve financiram svojim novcem, pa nisam tražio pomoć. Ali svaka je pažnja dobrodošla - kaže Novak, ističući da svojim primjerom može ukazati i na probleme drugih opustjelih sela, ali i mogućnost pokretanja proizvodnje u njima. Očekuje da će još neki krenuti njegovim stopama.

- Tu su dva momka iz Batajnice, rade na tamošnjem aerodromu. Čiste ovdje svoje kuće i gledaju što će biti sa mnom. I neki drugi koji se još nisu vratili paze na to kako ću ja proći. Neki me kapric tjera da oživim svoje selo. Kad napravim destileriju smilja i farmu koza, vjerujem da ću vratiti svoj narod ovamo, bez obzira na to što je Otišić dobio ime radi onih koji su iz njega odlazili. Odlazilo se iz našeg kraja još nekoliko puta, ali su se ljudi uvijek vraćali. Vjerujem da će se vratiti i sada - zaključuje optimistično Strahinja Novak.

MNOGO JE UČINIO VEĆ POVRATKOM

Već je svojim povratkom Strahinja Novak učinio mnogo u sprečavanju umiranja svog sela - tvrdi Dušan Stojanac, zamjenik predsjednika VSNM-a Splitsko- dalmatinske županije.

- Bilo je ovo jedno od najvećih sela u vrličkom kraju, premda raštrkano. Prostire se na 18 kilometara dužine i tri kilometra širine, pa prostora za obrađivanje zemlje ima dovoljno. Strahinja je, osim što plaća nekoliko radnika za rad oko smilja, znatan novac uložio i u bušenje bunara, te u dovod vode na polja - kaže nam Stojanac, dodavši da bi se i ostali Novakovi planovi mogli ostvariti.

- Osim njega, i neki su drugi zainteresirani za ulaganje u uzgoj krava i ovaca ili poljoprivrednih kultura, što bi mogao biti važan poticaj oživljavanju sela. A sve bi to, na temelju dobro razrađenih projekata, moglo biti financirano i iz fondova Europske unije - smatra Stojanac.