Nula vjenčanja i dva sprovoda

PERJASICA - Besperspektivnost krajeva u Hrvatskoj, posebno onih povratničkih i ruralnih najbolje možemo vidjeti na primjeru mjesta Perjasica, u općini Barilović, u Karlovačkoj županiji.

Unazad nekoliko godina glavni događaji u mjestu su sprovodi. Ljudi se ne vraćaju, nema mladih, nema svadbi, vjenčanja i krštenja. Jedino se ‘povećava’ broj novopridošlih na mjesno groblje Kaštelište. Tako su i proteklih tjedana održane dvije sahrane: Đure Bijelića (1960.) i Dragana Cimeše (1953.).
Ma koliko paradoksalno zvučalo, Đuro sa 55 i Dragan sa 63 godine bili su mlađi stanovnici tog mjesta na Kordunu, u međurječju Korane i Mrežnice.

Perjasica je i u Jugoslaviji slovila za izuzetno nerazvijen i siromašan kraj. Ali imala je poštu, trgovinu, gostionicu, ambulantu, osmogodišnju školu, stambenu zgradu za učitelje i nastavnike, imala je i relativno dobru autobusnu vezu sa Karlovcem i Dugom Resom. Autobusi su išli dva puta prije podne prema gradu i navečer se isto tako vraćali. Trideset i nekoliko kilometara je udaljena od Karlovca, dvadeset i nekoliko od Duge Rese No tek sredinom sedamdesetih godina prošlog vijeka Perjasica je asfaltom spojena sa Karlovcem i Dugom Resom. Zajednica mjesnih zajednica Perjasica brojila je više od hiljadu stanovnika. Škola je bila puna đaka, svaka kuća imala je po penziju i još barem jednu plaću jer su mlađi ljudi putovali na posao i radili u dugoreškoj Pamučnoj industriji, karlovačkoj Jugoturbini i ostalim tvornicama. Ljudi su se bavili poljoprivredom za sebe i prodavali su viškove. Gradile su se nove i veće kuće, neki od penzionera iz gradova su se počeli vraćati u rodni kraj i graditi vikendice.

Korana je udaljena tek tri, a Mrežnica šest kilometara. Do izvora Mrežnice moglo se pješice ili biciklima nekoliko kilometara i na tom primjeru i na licu mjesta se uvjeriti što je to prirodna ljepota. Dolazili su lovci iz cijele Evrope, ribolovci također, kao i pčelari jer priroda nije bila zagađena. Iz dana u dan se, usprkos svemu ipak živjelo sve bolje. A, onda je došla demokracija.

Sadašnji saldo je da na području nekadašnje zajednice mjesnih zajednica živi tek stotinjak stanovnika, uglavnom u osmom desetljeću života. Tek je jedan mlađi bračni par sa jednom kćerkom u sedmom razredu osnovne škole. Nekadašnje oranice danas su bujadare, šikare ili šume, zemlju nema tko obrađivati. Nakon ovih činjenica teško je odnosno zapravo i nemoguće govoriti o boljoj ili svjetlijoj perspektivi ovog mjesta.

Đuro Bijelić je živio sam sa majkom, bavio se poljoprivredom i teško preživljavao. Draganu Cimeši je majka umrla prije par godina pa je ostao bez njene penzije. Svoju penziju nažalost nije dočekao jer nije imao 65 godina. Imao je oko 25 godina radnog staža. Bio je policajac u zajedničkim snagama Hrvata i Srba nakon mirne reintegracije Istočne Slavonije, Baranje i Zapadnog Srijema. Nakon restrukturiranja policije, a zbog neposjedovanja potrebne stručne spreme otpušten. I on se bavio raznim poslovima, pomagao je ljudima i tako uz socijalnu pomoć nekako preživljavao, radujući se svojoj penziji ma kolika bila, znao je govoriti. Život pun briga srce nažalost nije izdržalo. I on je umro sam u kući. Slučajno ga je našao susjed koji mu je došao u posjetu. Draganova kuća odmah je uz crkvu gdje se svakog 2. avgusta održava narodni zbor povodom velikog pravoslavnog praznika Svetog Ilije. K Draganu je dolazio i sveštenik Željko Vidaković sa Kolarića kod Vojnića pod čiju je parohiju spadala i Perjasica. Staru drvenu kuću Dragan je sam obnavljao sa majkom jer mu to nije učinila država, zbog neriješenih imovinskih odnosa. I struju je dobio tek prije nekoliko godina, iako ju je imao i prije rata. U Perjasici nažalost ima još kuća koje nemaju struju. Ako se smanjivanje broja stanovnika u Perjasici nastavi ovakovim tempom, a nažalost hoće, za dvadesetak godina i to će biti ‘mrtvo’ mjesto, kao i mnoga druga.