Ćirilica se vraća u klupe?

ZAGREB - Poziv rektora Zagrebačkog sveučilišta Damira Borasa upućen preko medija novom ministru znanosti i obrazovanja, ali i premijeru, da se (u)poznavanje ćirilice uvrsti kao obavezno u školske programe, izazvala je reakcije iz stručnih i političkih krugova.

Iako su mnogi takvu izjavu shvatili kao iznenađenje, poznavaoci prilika ističu stavove koje prema ćirilici, srpskoj zajednici u Hrvatskoj i prema regionalnoj suradnji, bar u naučnoj domeni imaju doskorašnji dekan Filozofskog fakulteta i brojne njegove kolege. O tome svjedoče podrška fakulteta Desničinim susretima, nedavno održan međunarodni, postjugoslavenski simpozij ‘Kultura u tranziciji’, intenzivna suradnja i zajednička izdanja južnoslavista iz Zagreba, Beograda, Banjaluke, Podgorice i drugih gradova.

- Poznavanje još jednog pisma može otvoriti nove horizonte, mišljenja je Boras, ističući da bi građanima Hrvatske poznavanje ćirilice pomoglo da bolje upoznaju hrvatsku kulturnu baštinu i uspostave kvalitetniji dijalog s nacionalnim manjinama u Hrvatskoj, s Crnogorcima i Srbima u njihovim matičnim domovinama, Srbima i ostalima u BiH koji se služe ćiriličnim pismom. Kao i mnogi stručnjaci, Boras ističe da je ćirilica uz glagoljicu i hrvatsko pismo. Navodi da se ne radi o uvođenju posebnog programa nego o poznavanju čitanja, a za one naprednije i pisanja ćirilice koje bi se izvodilo u okviru nastave hrvatskog jezika. Slijedio je niz reakcija. Šef HDZ-a Tomislav Karamarko isključio je mogućnost da se ćirilica uči kao obavezan predmet, neki su ukazivali da nema tko predavati ćirilicu koja je iz nastavnih programa ‘izletjela’ 1990., drugi da bi bilo bolje učiti neki strani ili kompjuterski jezik. Lingvistica Snježana Kordić s druge strane smatra da je za upoznavanje s ćirilicom dovoljan i jedan školski sat kako bi se razbio negativan odnos prema tom pismu. Borasov stav u izjavama za Novosti, pozdravili su predstavnici srpske zajednice koji se po prirodi stvari ćirilicom bave u političkom i u kulturološkom smislu.

- Ni bolje adrese, ni bolje ideje ni boljeg prijedloga. Moja reakcija na vijest bila je osjećaj ugodne topline da je netko s titulom rektora i netko tko je odgovoran u ovom društvu, predložio povrat ćirilice, kaže predsjednik ‘Prosvjete’ Čedomir Višnjić. Naglašava ipak da trezveni realista kad razmišlja o rezultatima te inicijative i društvenim snagama koje bi mogle stati iza nje.

- Ne bih htio širiti iluzije. Drago mi je da se prvi glas čuo i nadam se da će ta ideja jednog dana zaživjeti. Naravno, vidjet ćemo kolike će se snage otpora javiti. Ovo je dobar glas, ali tek moramo vidjeti kako će se situacija dalje razvijati, rekao je Višnjić. Predsjednik SNV-a i saborski zastupnik Milorad Pupovac ističe da je Borasova ideja usmjerena na rasterećivanje stava koji je proteklih godina formiran u Hrvatskoj prema ćirilici kao neprijateljskom pismu.

- Ta ideja pomaže da se u Hrvatskoj počne govoriti jezikom tolerancije i priznavanja naučnih i drugih istorijskih činjenica, koje kažu da je ćirilica i staro hrvatsko pismo i pismo kojim se koriste Srbi kao najbrojnija manjina u Hrvatskoj. Također i da je to pismo slavenske pismenosti koje treba imati svoje mjesto u općem obrazovanju, kao što ga u nekom smislu ima i glagoljica. Pogotovo to treba imati u vidu kad je posrijedi mogućnost da pripadnici srpske manjine u Hrvatskoj mogu nesmetano učiti to pismo i da bez predrasuda, strahova i negativnih stavova prema tom pismu i onima koji ga koriste mogu prakticirati ono što im jamče hrvatski Ustav i zakoni, rekao je Pupovac.
- Prije svega bi trebalo promijeniti neprijateljski odnos prema ćirilici i utoliko je izjava rektora Borasa iznimno važna, kao i izjave niza ljudi koji su sudjelovali u raspravi što ju je Boras potaknuo. Treba vidjeti kakav je prostor u kurikulumu da se djeca u školama sretnu s tim pismom kao što se sreću s glagoljicom. Trebalo bi stvoriti prostor da u školama djeca srpske nacionalnosti imaju priliku učiti čirilično pismo kao i svi ostali koji ga budu htjeli učiti u osnovnim ili srednjim školama, To ne zahtijeva veliku poduku ni osobiti stručnost niti traži neko veliko vrijeme; to je pismo koje se nauči vrlo brzo i kao što kaže lingvistica Snježana Kordić, koja smatra da je za upoznavanje s ćirilicom dovoljan jedan školski sat, opterećenje za kurikulum sigurno nije osobit razlog i isprika. Mnogo veći problem je opterećenje stvoreno stavovima prema ćirilici i uvjerenju da bi se djeca trelala sresti s tim pismo, rekao je Pupovac.

Profesor Filozofskog fakulteta i šef katedre za srpsku i crnogorsku književnost Dušan Marinković smatra da je inicijativa rektora Borasa o ‘povratku’ ćirilice u obrazovni sistem Hrvatske signifikantna utoliko što jednu odrednicu hrvatske kulture medijski prostor učas ‘pretvara’ u dnevno-političku temu kojoj su se brojni odazvali, ‘mahom sa razumijevanjem, neovisno o cijelom dijapazonu opreznih ograda.’

- Utoliko analiza reakcija na rektorovu inicijativu koja je išla za relaksiranjem govora o vlastitoj kulturi i svim njezinim sadržajima, ali i relaksiranjem govora sa kulturama s kojima se na određenim nivoima ti sadržaji dotiču ili preklapaju, ipak otkriva koliko je javni prostor premrežen institucionalnim centrima moći koji u svojoj kompetenciji još uvijek drže sve konce u svojim rukama pa i ovaj segment hrvatske kulture, rekao je Marinković.

S obzirom da je pitanje upotrebe jezika i pisma i stvar ljudskih prava, prijedlog je komentirao i predsjednik Građanskog odbora za ljudska prava Zoran Pusić.
- Kao mali ćirilicu sam naučio zbog Politikinog zabavnika kako bih čitao stripove o Mikiju ili Šilji, a ne zbog škole. Znanje ćirilice mi je vrlo koristilo, kao i svima koji mogu čitati djela izdana na ćirilici ili lakše naučiti ruski. Mnogim ljudima nikad neće trebati ćirilica u životu, ali im neće trebati ni mnogo drugih stvari pa nitko ne predlaže da se ukine matematika ili zemljopis. Djeca se i pored opterećenosti moraju sresti s tim pismom kako bi se s njega skinuo odijum, kaže Pusić.