Je li neznanje ćirilice izraz domoljublja?

SISAK - Ćirilicu dobro čitam i pišem. Skromno govoreći, to pismo znam koristiti skoro jednako kao i latinicu. Davno, još u gimnaziji, učio sam njemačku goticu, znao sam je, ali površno. Sada mi je žao zašto je nisam malo bolje naučio.

Čitam kako je rektor zagrebačkog Sveučilišta predložio da se u osnovne škole uvede učenje ćirilice. Hrvatsko je to pismo, kaže rektor Boras, nastalo je od bosančice, upotrebljavaju je Srbi, Rusi, Makedonci i još neki. Hrvati su se, još davno, kao i sve zemlje zapada, opredijelile za latinicu.

Vidim kako su neki mudriji političari ostali zatečeni na novinarska pitanja što misle o ideji rektora Borasa. Izmotavaju se, ne znaju što bi rekli, zaobilaze izravne odgovore. Oni radikalnije bubnu što im prvo padne na pamet. Svi ti mudrijaši povezuju ćirilicu s četništvom, sa srpskom agresijom na Hrvatsku.

Kladim se ti isti „veliki“ Hrvati, koji su protiv ćirilice, mahom odlaze u noćne klubove, slušajući do jutra istočnjački melos, tzv. narodne pjesme, čiji izvođači često mogu otpjevati samo pola oktave. Druga polovica tonova ne izlazi iz njihovoga grla. Eto, protiv ćirilice smo, a protiv toga „narodnoga“ melosa nismo.

Bio bih sretan kada bi znao i arapsko pismo, glagoljicu, hijeroglife, sve, baš sve. Sretan sam što znam ćirilicu. Pretpostavljam da će me sada, nakon moga „priznanja“, netko od „velikih“ Hrvata prozvati da nisam domoljub.