Zorana – obiteljska ždrijebica

TOPUSKO - Od najranijeg djetinjstva, život Nenada Utvića iz Čremušnice  kraj Topuskog, vezan je uz konje. Čak i danas, kada on i supruga Danica jedva sastavljaju kraj s krajem, život bez ove plemenite životinje ne mogu niti zamisliti, pa je njihova dvogodišnja ždrijebica Zorana njihova velika radost i dika.

- Ne mogu se sjetiti koliko sam imao konja u životu. Svakog od njih sam volio na poseban način i svaki od njih u tom trenutku bio mi je moj najbolji i najvjerniji prijatelj s kojim sam se razumio više nego s bilo kojim čovjekom. Kako vrijeme prolazi blijede i sjećanja, no još uvijek mi u ušima zvone imena Liska, Riđe, Vranke, Arapa, Zvjezdane, Sokola, Rićka, i mnoga druga. Ponekad mi dođe u san kobila Liska koju sam jahao s ocem kad sam imao jedva dvije godine. Nažalost, mislim da je ova moja Zorana moj poslijednji konj. Ona će kaskati više od dvadeset godina, a ja baš nisam siguran da ju mogu nadživjeti – razmišlja Nenad.

Na poširokom graničnom području između Banije i Korduna, koje uključuje Glinu, Topusko, Vrginmost i Vojnić, još prije svega dvadesetak godina, prema podacima iz Vetrinarske stanice u Vrginmostu, bilo je gotovo 5 tisuća grla ovih plemenitih životinja, no danas ih ima jedva tridesetak i svi bi oni mogli stati u osrednju štalu. Nestali su ljudi, pa su nestali i konji. A nekada, podno Petrove gore, život bez konja bio je nezamisliv. Nisu oni samo služili za vući zaprege i plugove. Bili su mnogo više od toga. Nadmetali su se u ljepoti i gizdavosti, bili ponos svojih vlasnika, svatovi bez kićenih konja nisu se mogli zamisliti, a zvuk praporaca zimi je parao večernju tišinu banijskih i kordunskih, snijegom zametenih puteva i livada.

- Iz Čremušnice sam prije rata, redovito u Glinu i Vrginmost vozio na kolima članove kulturno-umjetničkih društava, a upregnute konje tako bih okitio da prolaznici koji su putem to promatrali, nisu znali bi li prvo gledali moje konje ili folkloraše koji su cijelim putem svirali – prisjeća se Nenad Utvić.

Mnogo je puta Nenad morao u životu donostiti sudbonosne odluke, ali niti jedna nije bila tako teška i bolna kao ona kada je u Oluji, u traktorsku prikolicu utovario suprugu, dvije kćerke, nešto najnužnijih stvari i krenuo u nepoznato, a na livadi pred kućom ostavio dvije kobile i ždrijebca za koje je odmah znao da ih više nikada neće vidjeti. Nakon brojnih peripetija, mijenjanja pravca i puteva, što po naredbama, što po vlastitom nahođenju, obitelj Utvić završila je negdje u blizini Niša. Nakon pet - šest godina pala je odluka o povratku u rodnu Baniju. Kćerke su ostale u Srbiji, udale se i skućile, a Nenad i Danica put pod noge pa u Čremušnicu. Kuća izgorjela, sve pokradeno, porušeno i zapušteno, nigdje ničega, a kamoli onih kobila i ždrijebaca, za koje se cijelim putem Nenad potajno nadao da će ih zateći tamo gdje ih je ostavio, kako pasu na livadi i čekaju ga.

Nenad i Danica su zasukali rukave, država je izgradila novu kuću, ukupno primaju mjesečno 950 kuna i ne žale se. Velika radost im je ždrijebica Zorana koju maze i paze kao da je ljudsko biće, a ona ih, za uzvrat, proveze kroz selo, izrova zemlju i zagrne krumpir kad dođe vrijeme . Ravnopravno uživa sva prava trećeg člana obitelji Utvić.