Povelja Kulina Bana dio je srpske kulturne baštine

BEOGRAD - U Srbiji se mora povesti račune o tome da se u školama jezički spomenici poput Povelje Kulina Bana, Miroslavljevog jevanđelja, stvaralašta Ive Andrića, Meše Selimovića, Skendera Kulenovića proučavaju kao dio srpske kulturne baštine, smatra Rada Stijović iz Instituta za srpski jezik Srpske akademije nauka i umetnosti /SANU/.

"Ovakvi stavovi nisu osporavnje prava drugima na kulturni identitet, već čuvanje sopstvenog kulturnog nasleđa i sopstvenog identiteta", navela je Stijovićeva u tekstu za "Politiku" povodom oštrog reagovanja dijela bošnjačke javnosti na saopštenje ovog institua da se jezik Bošnjaka može zvati samo "bošnjački", a ne "bosanski".

Ona smatra da je termin "bosanski jezik" neprihvatljiv ne samo iz lingvističkog razloga, već i stoga što jasno sugeriše da njime govore svi stanovnici BiH, a u krajnjem ishodu da su svi stanovnici BiH jedna "bosanska nacija".

Stijovićeva je istakla da, kao što je Bošnjacima i drugim narodima dato pravo da zajednički književni jezik, čije je izvorište pretežno srpsko, imenuju svojim imenom, isto tako pravo se ne smije uzeti onima koji su se u prošlosti izjašnjavali da pišu srpskim jezikom i onome što je napisano srpskim jezikom.

Ona je ponovila stav Instituta za srpski jezik da se jezik bošnjačkog naroda može nazvati samo "bošnjačkim jezikom", a ne "bosanskim" i negirala da je Povelja Kulina Bana pisana "bosanskim jezikom" na koji se pozivaju zagovornici tog jezika.

Stijovićeva je citirala mišljenje komptetentnog nesrpskog naučnika Vatroslava Jagića, koji je naveo da je ova povelja iz 1189. godine "najstarije, što pisano bi ćirilicom, a srbskim jezikom".

Ona navodi da ćirilica kojom je pisana ova povelja nije "bosansko pismo - bosančica" koja je, u stvari, samo varijanta srpskog ćirilićnog brzopisa, prenesenog za vrijeme kralja Tvrtka Prvog Kotromanića iz Srbije u Bosnu.

Stijovićeva je podsjetila da je brzopisnom ćirilicom početkm 17. vijeka Matija Diković štampao svoje knjige i nazvao je "srpskim pismom", što su činili i drugi bosanski franjevci, dok se privatna prepiska na ćirilici obavljala do početka 20. vijeka i u begovskim porodicama u BiH, gdje je za nju zabilježen naziv "stara Srbija".

Ona podsjeća da se, prema turskim izvorima, na turskom dvoru u srednjem vijeku učio srpski jezik, te da u biblioteci džamije Sulejmanije iz tog jezika postoji četvorojezični udžbenik za učenje stranih jezika - arapskog, persijskog, grčkog i srpskog, kao i da je sultan Mehmed Drugi još kao mlad učio arapski, persijski, latinski, grčki i srpski jezik.