Gdje god krenula, Kordunu se vratila

VELJUN - Svakog 6. maja dođem na Veljun, položim cvijeće i zapalim svijeće za dedu i pradedu, kaže Gordana Trbojević Tetchner

Nema te zapreke koja bi spriječila rođenu Beograđanku Gordanu Trbojević Tetchner (1963.), koja živi u Strasbourgu, da nekoliko puta godišnje ne dođe u očev zavičaj, na Kordun, u Lapovac, selo do Veljuna, pa da ljeto i godišnji odmor sa suprugom Ericom ne provede uz obale Korane. Iako put nije ni jednostavan ni jeftin, hiljadu kilometara u jednom smjeru nije je spriječilo da na mjestu stare bakine i očeve kuće ne napravi novu. Na kućištu veličine oko 3500 kvadrata još je jedna, tetkina, kuća ali je potpuno devastirana nakon Oluje. Kućište je ograđeno, uredno se kosi više puta godišnje, zasađeno je dosta raznih voćaka. Otkud tolika ljubav prema Kordunu?

- Sve je to zbog moje bake Milke Kunić iz Budačkog, rođene 1907. godine. Imala je četiri razreda osnovne škole, ali je bila vrlo inteligentna žena. Udala se za mog dedu Milu u Lapovac. No dedu Milu i pradedu Mihajla su ustaše ubile za Đurđevdan u Blagaju 1941. godine i na spisku su 525 civilnih žrtava. Zato svakog 6. maja dođem na Veljun, položim cvijeće i zapalim svijeće za dedu i pradedu. Ostala je Milka sama sa petero dece, a nakon rata troje je otišlo kod njenog devera Petra u Beograd na školovanje pa tako i moj tata. Završio je školu, oženio se i rodila se ja. Školske ferije sam provodila u Lapovcu, igrala se, bila bezbrižna na selu i na Korani. Tata bi me "spakirao" i posjeo u Beogradu, a vozač bi stao kod jedne lokve gde me čekala nana. U počast svima njima pokojnima odlučila sam obnoviti posjed, a i ne mogu zaboraviti najlepše dane moga detinjstva provedene ovde, sa sjetom priča Gordana.

Nana Milka je dobila i Orden zasluga za narod, a poznata je po tome što je nakon rata pretukla jednog partizanskog komandirčića koji je baš od nje sa petero djece tražio da sa svojim volovima vozi nešto za novu vlast, umjesto da je taj zadatak dao nekom od tamošnjih muškaraca. Bila je i uhapšena ali nije kažnjena jer se uspješno branila na sudu.

- Ne smem ni da saberem koliko sam dala novaca za sve to, jer 16 godina nije košeno i sve je bilo zaraslo u šumu, pa za rušenje stare nanine kuće, ojačanje temelja, pa za novu montažnu kuću, 220 metara ograde oko cele parcele, za ponovni priključak struje iako smo je prije imali, vodomer i legalizaciju. Kupila sam takođe nekoliko kamiona kamena i pijeska da se popravi put i da bude u voznom stanju, priča Gordana.

Diplomirala je engleski jezik i književnost na beogradskom Filozofskom fakultetu te francuski kao drugi jezik. Radila je kao profesorica engleskog i prevoditeljica u Inedž Interedžportu da bi 90-tih otišla na Cipar i tamo bila deset godina pa 2000. otišla za Veliku Britaniju. Tu je završila magistarski studij, Master of business administration. Radila je u jednom koledžu i kada je Srbija postala članica Savjeta Evrope, javila se na konkurs za kadrove koji govore srpski da bi 2005. u junu došla u Strasbourg. Sada radi kao asistent Monitoring komisije Kongresa lokalnih i regionalnih vlasti Vijeća Evrope. Komisija, između ostalog, prati provođenje Evropske povelje o lokalnoj i regionalnoj demokraciji.

Gordana se prisjeća i brojnih problema administrativne naravi koje je imala, ali je sve nekako prevaziđeno, pa se odmor uz predivnu Koranu mnogo slađe provodi, uz zelenilo, voće koje zori i bistru vodu ove rijeke, daleko od mora, nesnosnih vrućina i gužvi. I Francuzu Ericu Kordun se neizmjerno sviđa, a posebno rakija od domaćih šljiva.

I kada je prva Gordanina susjeda, Tatjana Vujičić Vlačić, koja je pokrenula i financirala akciju obnove ukradenih brončanih ploča sa spomenika u Veljunu, sa prijateljima proslavila završetak uređenja svoje brvnare, pio se domaći snaps i slušale narodne pjesme uz dvije harmonike u kojima je Eric uživao. Ma, tko to još može dati, ponuditi i imati osim Korduna i Kordunaša, kakvom se i rođena Beograđanka Gordana osjeća, sa punim pravom.