Na Kordunu grob do groba traži majka sina svoga

Svjedočanstva o zločinima u Petrovoj gori i njenim okolnim selima od decembra 1941. do kraja maja 1942. godine

Na području kordunaške općine Vojnić živjelo je, prema po­pisu stanovništva od 31. decembra 1931. godine, 31.249 stanovni­ka. Od toga 27.608 Srba, 3.613 Hrvata i 28 pripadnika drugih na­rodnosti. Od ukupno 27.608 Srba za vrijeme Nezavisne Države Hr­vatske ugasio se život njih 7.626, odnosno 27,62% te populacije. Među ubijenima su 1.634 djeteta u starosti do 15 godina života i palih u borbi protiv fašizma a za slobodnu svoju hrvatsku domo­vinu 1.508 boraca. Da bi što više osokolio svoju zlikovačku vojsku u planu potpunog istrebljenja srpskog naroda s područja Neza­visne Države Hrvatske, na Kordun je došao i njihov poglavnik dr. Ante Pavelić.

“U srijedu, 31. prosinca 1941. godine, proboravio je Poglavnik na Kordunu… sa svojom pratnjom u kojoj su se nalazili Njegova preuzvišenost general g. Oksilia i Poglavnikov pobočnik, bojnik Lisak cijeli dan. Poglavnika je pri dolasku na ovo područje (ustaško­domobranska ofanziva na srpska sela sjevernog dijela Korduna, op.aut.) dočekao bojnik Poglavnikove tjelesne bojne Ante Moškov, zapovjednik odjela, kojima je povjerena dužnost da osiguraju ovo područje i da ga očiste… Poglavnik je stigao u Bović… bio je veoma zadovoljan s duhom koji prožima naše ustaše, domobrane i oružnike i sa spremnošću na žrtvu koju oni pokazuju na svakom koraku…” (List “Hrvatski narod” od 3.1.1942.)

Samo za 12 dana januarske zime 1942. godine nestala su u pla­menu sva srpska sela sjevernog dijela Korduna. Ustaše, domobrani i oružnici rukovođeni poglavarom dr. Antom Pavelićem ubili su, poklali ili spalili u njihovim vlastitim kućama 1.617 srpskih selja­ka i popalili 2.000 kuća i 3.654 sjenika, staje, svinjca i kokošinjca. Prije toga su opljačkali sva njihova materijalna dobra, te pohvatali svu lutajuću stoku i odveli sa sobom. Sa svojih ognjišta razbježali su se oni što uspješe umaći krvnicima i sa svojim zavežljajima u rukama izbjegoše u okrilje Petrove gore da bi spasili tek gole ži­vote. Ostao je samo dim i pepeo na zgarištima. Zamukle su momačke pjesme i vriska vesele djece. Na sve strane samo jauci i patnje.

U vrijeme 1941. na 1942. godinu u jarcima i grmovima Petrove gore, na visokom snijegu i velikoj hladnoći, našlo je svoj privreme­ni spas od ustaškog razbojstva više od 10.000 srpskih seljaka Kor­duna, 730 partizana i nekoliko stotina partizanskih i civilnih ra­njenika smještenih u kolibama, zemunicama, i pod krošnjama drveća, bez odjeće, obuće, hrane i bilo kakve medicinske i druge pomoći. Tako su srpske izbjeglice bile izložene potpunom uništenju i ne samo od strane zločinačke vojske Nezavisne Države Hrvatske.

Tek što su se prihranile pljačkom i zločinima nad stanovništvom srpskih sela sjevernog dijela Korduna decembra 1941, ustaše su već u proljeće, marta, aprila i maja 1942, pokrenule svoje snažne ofanzive na izbjeglice, partizane i ranjenike u Petro­voj gori.
Najveće dotad počinjene zločine izvršila je hrvatska vojska dr. Ante Pavelića u vrijeme ofanzive na Petrovu goru od 9. do 14. maja 1942. godine. Tada su ustaše pod zapovjedništvom ustaškog emi­granta, pukovnika Ante Moškova, komandanta poglavnikove tje­lesne bojne, pobile, poklale i spalile u vlastitim im kućama, te odve­li u ustaški logor Jasenovac i Staru Gradišku 3.307 srpskih civila: žena, djece i staraca.

Moškov je koristeći sva moguća propagandna sredstva u svo­joj naredbi za uništenje partizana, ranjenika i srpskih izbjeglica u stezanju obruča oko Petrove gore, shodno ustaškoj ideologiji, is­takao: “Sve osobe koje se nađu u pošumljenom dijelu Petrove gore imaju se pobiti, kuće u šumi imaju se popaliti, a isto tako sva skloništa, te uništiti podzemna skladišta i skloništa. Blago na koje se naiđe tjerati ispred sebe…”

Za izvršenje zamišljenog i planiranog istrebljenja srpskog na­roda u Petrovoj gori maja 1942. Moškov je poveo sa sobom 7.000­ - 8.000 dobro naoružanih ustaša, domobrana i oružnika, vojnika NDH, od kojih je njih 4.700 iz elitnih ustaških jedinica angažirao u zatvaranju obruča oko srpskih izbjeglica, ranjenika i tek 730 par­tizanskih boraca.
Mnoge izbjeglice koje nisu umrle od gladi, zime, smrzavanja, bolesti nađoše smrt od zločinačkog noža, kako u vrijeme ustaškog okruženja Petrove gore, tako u obruču, kao i nakon partizanskog proboja istog. Najveći broj srpskih seljaka-izbjeglica: žena, djece, staraca na najokrutniji način usmrtiše ustaše u jarcima Petrove gore, poklaše i spališe u tek podignutim kolibama i njihovim kućama sela Perne, Pecke, Široke Rijeke, kod potoka Bublena, u jarku zvanom Lisičjak, u Jarčevcu, u Kuplenskom, Krstinji, Crnom Potoku, Maljevcu i Vojišnici gdje su ustaše pohvatale žene i djecu noževima izboli i još žive ili polužive pobacale u njihove zapaljene kuće.

Neki dijelovi šume bili su preplavljeni leševima nedužnih žr­tava… “Na padinama Muzinove strane, prema Perni, naišli smo na više od 100 iznakaženih tijela djece, žena i staraca, najstravičnijeg izgleda. Nedaleko od te grupe, ležala je druga grupa poubijanog i izmrcvarenog naroda. Na jednom mjestu naišli smo na trogodišnje dijete - živo pored mrtve majke. I kod Petrovića jarka cijela ledina bila je prekrivena mrtvim tijelima. S nekih je bila oderana koža, drugima su rasporeni trbusi, i tako dalje - sve groznije od grozni­jeg… Nijesmo još zagledali mrtve ne bi li prepoznali koga od svoje porodice, rođaka ili komšiju” (Kotar Vrginmost u NOB-i 1941-1945. Dušan Bajić: Zločin ustaša za vrijeme ofanzive na Petrovu goru).

Tada je nastala po tragičnosti najpotresnija pjesma:

Na Kordunu grob do groba
traži majka sina svoga.
Našla ga je, na grob klekla
i ovako sinu rekla:
O moj sine, radost moja,
gdje počiva mladost tvoja?
Otac plače, majka cvili,
otvori se grobe mili.
Grobak se otvorio,
sinak majci govorio:
Ne plač’ mila majko moja,
teža mi je suza tvoja,
nego crna zemlja moja.
Hajde, majko, domu svome,
ne dolazi grobu mome.
Hajde, majko, kaži rodu
da se bori za slobodu!

Ne znajući za proboj partizana i jednog dijela civila iz trostru­kog ustaško-domobranskog obruča, 1.800 uglavnom žena, djece i staraca, ogladnjelih i ispaćenih, odazvalo se ustaškim pozivima putem letaka, bacanih iz aviona već od 12. maja, da dođu s bijelim plahtama (krpama) u Vojnić, jer se nikom ništa neće dogoditi, ako se predaju, jer im to garantira sam poglavnik dr. Ante Pavelić.

Izmučene izbjeglice povjerovale su zlikovcima i 14. maja 1942. otišle iz već oslobođene Petrove gore, putem kroz selo Radonju u Vojnić. Sve su ih ustaše otpremile u ustaške logore smrti Jaseno­vac, Staru Gradišku, neke na prisilni rad u Njemačku, neke na Be­ogradsko sajmište, a djecu odvojile od roditelja i uputile u ustaški logor Jastrebarsko. Rijetko se netko od njih poslije rata vratio svo­jim kućama.

O genocidu na Kordunu, u Petrovoj gori i njenim okolnim selima, u vrijeme ustaško-domobranske ofanzive na Petrovu goru u prvoj polovini 1942. godine zapisao sam 1961/2. godine svjedočan­stvo preživjelih žrtava: Jelene Novaković, Ljube Mihajlović, Đure Studena, Anđelije Napijalo, Dragića Napijalo, Milice Kovačić, Mil­ke Radojčić, Milke Napijalo, Dušana Zjače, Mile Džodan, Vukašina Saše Miljevića i Jelene-Jeke Perić.

---

Izvor: Đuro Zatezalo „Radio sam svoj seljački i kovački posao“ – svjedočanstva genocida. SKPD Prosvjeta, Zagreb 2005.
Preuzeto sa sajta jadovno.com