ZABORAVLJENA CRKVA U BANIJSKOM KLASNIĆU

DONJI KLASNIĆ (SNV) - Pravoslavna crkva Sv. Duha, sagrađena u Donjem Klasniću 1873. u vrijeme Austrougarske monarhije, svojevremeno pravi biser sakralne arhitekture i remek-djelo ondašnjih neimara i klesara, iako pod zaštitom države, danas je obična zapostavljena ruina kojoj prijeti urušavanje. Crkva je i zaštićeni spomenik nulte kategorije, a jedinu brigu o ovom hramu vode Boris Adžić i njegova vremešna, boležljiva majka Danica, čija je kuća tik uz Crkvu, u samoj sjeni njenog zvonika.

 

- Rođen sam ispod tornja Sv. Duha i tu sam čitav život, dakle, više od 50 godina. Sjećam se ovog hrama koji je na neki način označio moje djetinjstvo, a pamtim i priče mojih djedova koji su često spominjali velike narodne zborove na blagdan Sv. Duha. Znalo se ispred crkve okupiti i više stotina ljudi, ne samo iz Klasnića već bližih i daljih sela. Nakon svečane liturgije, skidali su se s ražnja janjci i odojci, točili se vino i rakija, a narodna kola i pjesma odjekivali su krajem dugo u noć. Danas je sve nekako otužno. Na posljednji zbor prošle godine, došlo je jedva tridesetak ljudi, većina iz drugih zemalja u koje su poslije rata otišli, a sve ih je ovamo, na Sv. Duha, dovela nostalgija i čežnja za rodnim krajem. Dolazak su iskoristili za obilazak rodnih kuća, a na povratku, umjesto radosti, obuzela ih tuga. Kuće njihovih djedova polako guta šuma, pljačkaši su odnijeli sve što iole vrijedi, a i njihovoj jedinoj utjesi, Crkvi Sv. Duha, nekadašnjoj ljepotici, u kojoj su se krstili, vjenčavali i opraštali od najmilijih, pomalo dolazi kraj - s tugom priča Boris Adžić. 

 

U dogovoru s glinskim parohom Slobodanom Drakulićem Boris i njegova majka drže ključeve crkve, obilaze je i svaki dan pogledavaju da ne bi netko oskrnavio hram. U samoj crkvi više se nema što ni opljačkati, sve je poskidano i odnijeto. Ostalo je još zvono na tornju, a kako su čuli da su u nekim pravoslavnim crkvama na Baniji i Kordunu i zvona pokradena, njihov oprez je veći. Boris je u vrijeme rata imao priliku otići u Ameriku ili Kanadu, ali srce nije htjelo. 

 

- Kada se dogodila Oluja, početkom kolovoza 1995. majku sam otpremio u Srbiju, a ja sam ostao u kući, pa što bude. Nekako nisam mogao zamisliti da ostavim ovo mjesto koje mi je priraslo srcu. Negdje duboko u srcu računao sam i na Crkvu Sv. Duha. Pa neće me valjda netko ubiti, pravog, zdravog i još ispod zvonika ovog hrama? Tako je i bilo. Osim manjih neugodnosti prvih mjeseci, koje čak i nisu vrijedne spomena, većih problema nisam imao. Nakon dvije godine vratila se majka i od tada nas dvoje živimo ovdje, u sjeni zvonika, čuvamo jedno drugo, a zajedno čuvamo i našu crkvu. Živim od poljoprivrede, na deset rali zemlje držim šest krava, nešto svinja, kokošiju i to je to. Iako nemamo nikakvih primanja, nekako prepnemo i dijelimo sudbinu svih stanovnika u širokoj okolici jer na ovoj zaboravljenoj Baniji nikome nije lako. Sve nas je manje. Godinama ovdje nije zaplakalo novorođenče, a sprovoda i sahrana, bogami, ima sve više. - objašnjava Boris Adžić. 

 

Paroh glinski, Slobodan Drakulić, bespomoćan je kada je riječ o Crkvi Sv. Duha u Klasniću. Prilično razočaran, jedino što može učiniti je čekati, tu i tamo napisati prema nadležnima zahtjev za kakvu takvu obnovu hrama. No odgovor je uvijek isti: "nema novaca i nije u programu". 

 

- Na blagdan Duhova, pedeset dana poslije Vaskrsa, služim u Crkvi Sv. Duha liturgiju. Na slavi crkve, svake godine sve je manje ljudi i sve je tužnije. O nekoj daljnjoj budućnosti ne smijem niti razmišljati. Bit će što bude, no nikada mi neće biti jasno da je Crkva Sv. Duha, kada je riječ o nadležnim institucijama, potpuno zaboravljena. Već danas, kao da nikada nije ni postojala - kaže paroh Drakulić. 

 

Prema svemu sudeći, Crkva Sv. Duha ide polako svome kraju. Jednu veliku nesreću već je doživjela i preživjela. U Drugom svjetskom ratu, 1941. zapaljena je, no vlasti, nakon oslobođenja, imale su razumijevanja za spomenike kulture, pa je obnovljena. 

 

Danas je sve drugačije. Željezni križ na zvoniku napukao je i opasno se nagnuo pa se svakog trenutka može stropoštati, što već iz prikrajka motre revnosni sakupljači sekundarnih sirovina. Kameni blokovi od kojih je sagrađena sve se više rune šibani vjetrovima, pa činjenica da je riječ o spomeniku nulte kategorije, valjda znači da u ovaj hram treba nulu i uložiti. 

 

AUTOR: Vladimir Jurišić