TEŠKO BOLESNI GLINJANIN ŽIVI U NEDOSTOJNIM UVJETIMA

GLINA (SNV) - S 18 godina obolio je od dijabetesa, ubrzo zbog gangrene ostao bez prstiju na jednoj nozi, kasnije mu liječnici odstranjuju stopalo, zatim cijelu potkoljenicu lijeve noge. Nezaposlen je, prima socijalnu pomoć, živi sam u stanu bez tople vode i grijanja, a na desetine zamolbi, vapaja i zahtijeva koje je, očajan, uputio na čitav niz adresa, nikada nije dobio odgovor.

 

Stanislav Nužda iz Gline uskoro će napuniti 40 godina, od kojih posljednjih dvadesetak provodi na inzulinu svakodnevno se boreći s opasnom bolešću, a u njegovu krhkom tijelu sve je manje snage i volje.

- Pomirio sam se s teškom bolešću, znam da ozdravljenja nema. To sam prihvatio i preživljavam držeći se liječničkih uputa i terapije. No postoje stvari koje se mogu popraviti da mi olakšaju svakodnevnu borbu s dijabetesom, no gdje god se obratim, vrata su zatvorena. Živim sam u derutnom majčinom stanu u prizemlju jedne obiteljske kuće u Glini. Nemam namještaja, čak niti posuđa, a od osam prostorija, samo u dvije imam struju. Najveći problem su grijanje i topla voda u kupaonici. Godinama se kupam u hladnoj vodi i stalno sam prehlađen, a kako nemam snage cijepati i nositi drva, grijem se zimi na električnu peć, što mi odnosi ogroman novac. Naime, s određenim dodacima i socijalnom pomoću, moja mjesečna primanja su 1200 kuna, od čega polovicu dajem na grijanje, pa vi računajte. Preživljavam s 20 kuna dnevno, ne pitajte što, kako i kada jedem. Teško vežem kraj s krajem, pa da sam i potpuno zdrav, moje preživljavanje bilo bi pothvat. Ovako, svakodnevna borba s povišenim šećerom gdje sam, nerijetko, na samom rubu kome, moju situaciju čini gotovo neizdrživom. Više niti sam ne znam kome se sve nisam žalio i pisao molbe. Znam da u gradu postoji desetak praznih, malih samačkih stanova, veličine od 25 do 30 četvornih metara. Imaju struju i toplu vodu, što bi me spasilo, ali ja se takvog stančića nikako ne mogu dočepati – kaže Stanislav. 

 

U Glini gotovo da i nema mještana koji ne poznaje Stanislava Nuždu. Nekolicina njegovih prijatelja redovito mu pomažu na razne načine, od prijevoza, nabavke potrepština do pranja rublja. 

 

- Više od deset godina poznajem Stanislava i mogu reći da je postao prijatelj moje obitelji, kaže Glinjanka Katica Sokolović. 

 

- Kad god mu nešto zatreba, spremni smo pomoći. Već dugo vremena perem njegovo rublje jer on to nema gdje, a pomažemo mu i na druge načine. Nije mi jasno zašto odgovorni u ovom gradu ne rješavaju njegov stambeni problem. Dolazi zima i Stanislav će se opet smrzavati i prati u hladnoj vodi. Nekoliko puta pomogla sam mu pisati zamolbe prema nadležnim institucijama, ali od toga ništa – kaže Katica Sokolović. 

 

Vladimir Jurišić