IMA POVRATNIKA – NEMA POVRATKA

TOPUSKO (SNV) - Prema svemu sudeći, uglavnom površna obnova kuća brojnim obiteljima koje su izbjegle u avgustu 1995. s Korduna i Banije, nije dovoljna da se izbjegli vrate na rodna ognjišta. Osim betona i cigala, nema ništa što bi ih motiviralo na povratak osim nostalgije za rodnim krajem, a to ipak nije dovoljno za novu stranicu života. 

Mnogi od njih koriste ljeto kako bi obišli obnovljene i neobnovljene kuće, obiđu zarasle njive, posjete prijatelje i rodbinu, zapale svijeće na grobovima djedova i baba, pokose i pokrče imanja, pa razočarani, put pod noge nazad, odakle su došli. I tako već godinama. 

 

- Više puta godišnje obiđem s roditeljima, ženom i djecom kuću u Topuskom i uvijek odlazim tamo nadajući se da ću nekako pronaći razlog za povratak, no čini mi se da je to još jako daleko, predaleko - kaže Nenad Janjanin. Kuća mu je obnovljena tako loše da jedino služi kako ne bi spavali pod vedrim nebom. 

{niftybox width=250px}Slađana ne želi biti socijalni slučaj

Vremešna Draga Majstorović nije mogla bez Čemernice i odmah nakon rata vratila se rodnu kućicu. Njen sin Jakov sa suprugom nekako se snašao u Bačkoj Palanci, zaposlio se i za sada ne razmišlja o povratku. Ipak, babu Dragu raduje činjenica da njena unuka, Slađana Majstorović nikako još nije preboljela rodni kraj. 

- Jedva čekam neke slobodne dane pa da dojurim u Čemernicu svojoj baki. Nikada neću zaboraviti ove voćnjake, šumarke i livade. Kako vrijeme prolazi, te slike umjesto da blijede, sve su jače. Nešto me zove u ovaj kraj i znam da ću se jednom vratiti. Moram samo posložiti još neke stvari u Bačkoj Palanci. Iako sam se tamo s roditeljima skrasila i nitko mi tamo ništa nažao nije učinio, ali ja se osjećam strancem. Ova polja moj su zavičaj i budite sigurni da će moja djeca rasti ovdje. Razgovaram s mojim sunarodnjacima s Banije i Korduna, tamo u Palanci. Svi razmišljaju o povratku, ali nakon što obiđu kuće ili njihova zgarišta, shvate da ne mogu živjeti bez stalnih prihoda. Barem ne u početku. Kasnije bi bilo lakše, zametnu se ovce, pokoja kravica pa život krene kao nekada, ali kako početi? Možda bi država trebala na neki način nama mlađima pomoći u traženju posla. Ne želim biti socijalni slučaj. Želim raditi - kaže Slađana Majstorović.{/niftybox}

 

- Sve je urađeno nekako "brda s dola" i ako bih se vratio ovdje živjeti sa roditeljima, suprugom i dvoje djece, trebao bih prilično novaca da kuću dovedem u red. Kada smo tog nesretnog dana u kolovozu 1995. pobjegli glavom bez obzira, ostavili smo kuću u koju su moji roditelji čitav život ulagali, gradili i dograđivali. Danas bi vrijedila milijune: imala je centralno grijanje, stolariju, namještaj od punog drveta, najmodernije kućanske i poljoprivredne strojeve. Da se ne hvalim, bila je to jedna od boljih kuća u Topuskom. Majka mi se prva vratila, dvije godine iza Oluje i pronašla je zgarište. Kasnije mi je država sagradila gole zidove i postavila krov, pozvali su me u neku kancelariju, pružili mi komad papira i rekli: "potpiši i živi." Pitam ih, jesu li uopće vidjeli to gdje me šalju da živim s djecom? Slijegali su ramenima, gurnuli potpisani papir u ladicu i pozvali sljedećeg. Kada sam im rekao da u toj kući jedino mogu prespavati, nisu niti trepnuli. Međutim, nekako bih se ja snašao i kuću koliko, toliko uredio, ali najveći problem je što žena i ja ovdje nemamo nikakvu šansu za posao. Pa kako onda živjeti? - pita se Nenad. 

 

Miljka Janjanin, Nenadova majka, prva se od obitelji, 1997. vratila u Topusko. 

- Slutila sam da nije dobro, ali kada sam došla pred kuću, srce mi je skoro puklo. Nisam mogla niti zaplakati. Ogromno zgarište, u koje bih se, da je još tinjalo, sasvim sigurno bacila, budite sigurni - kaže Miljka Janjanin, ovaj puta ne skrivajući suze. 

 

Glinska ulica u Topuskom, u kojoj su od pamtivijeka živjele generacije obitelji Janjanin, zvala se nekada Ulica 7. Jula. Kuće Hrvata i Srba bile su posložene kao polja na šahovskoj tabli, svi su do rata živjeli u miru i slozi, bez ikakvih problema. Naprotiv, jedni drugima su pomagali, međusobno se ženili i udavali, sklopljena su mnoga kumstva, a na vjenčanja i sahrane išli su svi do jednoga. Bila je ulica u kojoj su se jednako slavila dva Božića i dva Uskrsa. 

 

- E, kad bi se vratili ti dani - uzdiše baba Miljka i dodaje: - Ipak, ima jedna stvar koja mi daje neku nadu, i zbog koje ću se, kad-tad, vratiti. To su susjedi Hrvati koji nas nisu zaboravili. Sve ove godine uglavnom nas nema ovdje. Živimo u Dobanovcima kraj Beograda, dolazimo dva, tri puta godišnje, kao sada, na tri dana, ali nikada nitko nije provalio u kuću, ništa nije ukradeno ili razbijeno. Nitko to ne kaže, ali mi znamo, kuću nam čuvaju susjedi, uvijek bace oko na nju i to nam ulijeva veliku sigurnost i nadu - kaže Miljka Janjanin. 

 

Njeni unuci, trinaestogodišnji Zoran i desetogodišnja Dušica, obožavaju bakinu kuću u Topuskom. Kažu kako jedva čekaju da dođu u ovaj kraj, kupaju se u ovdašnjim bazenima, a otac Nenad vodi ih tragovima svog bosonogog djetinjstva. Još ne razumiju okolnosti i brige odraslih, pa zdušno nagovaraju tatu da se ovdje presele. 

 

Profesor zemljopisa u mirovini Milan Abramović, itekako se dobro sjeća Nenada kada je pohađao osnovnu i srednju školu u Topuskom. 

- Bio je to živ i ljubopitljiv dječak. Vrlo dobar učenik koji je uspješno završio srednju ugostiteljsku školu i taman kad se trebao zaposliti u Lječilištu, gdje mu je radila majka, došao je rat - prisjeća se Abramović 

 

U Lječilištu Topusko još i danas pamte servirku u hotelu, Miljku Janjanin, a nekoliko zaposlenika su je vrlo dobro poznavali. Kažu kako je Miljka bila dobra drugarica i vrijedna radnica, a jedna od njenih bivših kolegica dodaje: "Hvala što ste mi rekli da je Miljka ovih dana ovdje. Otići ću je posjetiti, imamo o čemu pričati!" 

 

AUTOR: Vladimir Jurišić