NIJE MI LAKO, VLAST JE DALEKO, A GOSPOD VISOKO

Nitko mi ne dolazi. Tu i tamo naleti poštar, trgovci s kombijem, dođu i medicinske sestre da mi previju ranu. Bili su nedavno dvojica iz radio televizije, htjeli su mi uzeti radio, jedva sam ih se otresla, kaže baba Anka

 

Vrata derutne crkvice Vaznesenja Gospodnjeg u Malom Obljaju, zapuštenom i napuštenom selu dvadesetak kilometara južno od Gline, otvaraju se jednom godišnje, na Spasovdan, a kako godine prolaze, okuplja se sve manje ljudi i jedina tema o kojoj se prilikom tih susreta priča su nepovratna vremena kada se 13. lipnja ovdje znalo okupiti više stotina žitelja, kada se uz iće i piće sviralo, pjevalo i igrala se kola, a na neveliki prostor u crkvi i oko nje, slilo bi se mlado i staro slaveći veliki praznik.

{niftybox width=320px}Više pogače nego ljudi

Liturgiju u Malom Obljaju na Spasovdan služio je glinski paroh Slobodan Drakulić. 

- Paroh sam u Glini već 12 godina i na Spasovdan sam uvijek u Malom Obljaju. Nažalost, svake godine sve je manje ljudi. Prošle ih je bilo oko 50, ove jedva 30, a iduće, tko zna. Mladih nema, postoje uglavnom sprovodi, a vjenčanja i porođaji gotovo da su nestali. Na ovogodišnjoj liturgiji ostalo je pogače. Uza sve to, još su nam prije par godina ukrali i crkveno zvono. Izvršen je uviđaj i tu je stalo, više nema nikakvih informacija od policije. Pa nije to neka sitnica, već veliko crkveno zvono koje nije lako sakriti ili prodati. Ne mogu se oteti dojmu da nije bilo dovoljno volje da se počinitelji privedu - razmišlja paroh Drakulić. 

Nakon svečane liturgije u hladovini starih hrastova servirani su pečeno janje i odojak, popilo se pokoje pivo, a razgovaralo se uglavnom o tome kako je nekada bilo. Milan Lalić i Radovan Štulić, prvi iz Malog, drugi iz Velikog Obljaja, bili su zaduženi za logistiku i to su obavili izvrsno. 

"Nema da fali", njihova je uzrečica, a i oni se sjećaju nekadašnjeg života u oba Obljaja. 

- Imali smo dvije škole, jednu do četvrtog, drugu do osmog razreda. Bile su pune đaka. Bile su trgovine, pošta i više stotina ljudi ovdje je živjelo sretno, obrađujući svoje njive i slaveći svoje svece. Danas, jad i tuga. Na desetke napuštenih kuća koje guta šuma, neobrađene njive, a nas malo što nas ima, borimo se kako znamo i umijemo - kaže Milan Lalić.{/niftybox}

 

Ove godine jedva tridesetak ljudi, od čega je polovica njihovih gostiju, obilježilo je praznik Vaznesenja Gospodnjeg, a od ono malo stanovnika što je preostalo u ova dva sela neki nisu mogli ni doći, uglavnom zbog starosti i nemoći. Jedna od njih je i Anka Baljak, starica koja će za par godina prevaliti osamdesetu. 

 

- Ove godine ne mogu pred crkvu jer, zbog rane na nozi, hodam na štakama, pa se sporo krećem, a i nemam snage. Najviše me žalosti što na ovaj veliki praznik već nekoliko godina ne čujem zvuk crkvenog zvona, jer je ukradeno, pa se sve odvija nekako tužno, u tišini - kaže Anka Baljak. 

 

Nesretna starica u ratu je izgubila dva sina, Milana i Ranka, nešto kasnije umro je muž, pa u trošnoj drvenoj kućici u Malom Obljaju, jedva spajajući kraj s krajem, teškom mukom preživljava bez igdje ikoga. 

 

U svibnju 1995. u Oluji već je bila sama. Mještani su je nagovarali da s njima pobjegne u Srbiju, no odlučila je ostati. Tjedan dana skrivala se u šumi, raspodijelivši nešto malo kruha i slanine što je uspjela utrpati u zavežljaj. Kad više nije mogla čekati, vratila se u selo. Kuća je bila cijela, pa je, u velikoj tuzi zbog gubitka cijele obitelji, započela novi život. 

 

- Nitko mi ne dolazi. Tu i tamo naleti poštar, trgovci s kombijem od kojih kupim nešto soli, šećera i kave, pa sam željna čeljadeta i razgovora. Dođu i medicinske sestre da mi previju ranu na nozi. Bili su nedavno ovdje dvojica iz radio televizije, htjeli su mi uzeti moj radio na baterije, prijetili da moram plaćati, jedva sam ih se otresla. Od onda dobro mjerkam koga ću pustiti u avliju - kaže baba Anka. 

 

Prije nekoliko godina Anka Baljak isposlovala je socijalnu pomoć od 800 kuna mjesečno. Kad plati režije, struju, vodu i ratu za drva koja je za zimu već nabavila, ostane joj 400 kuna, pa sa jedva 13 kuna dnevno preživljava kako zna i umije. 

 

- Teško živim. Stoke ne mogu imati jer sam gotovo nepokretna, pa imam samo pijetla i tri kokice, tako da tu i tamo pronađem pokoje jaje. Sve ostalo moram kupovati. Nije mi lako. Vlast je daleko, a Gospod visoko i nikako da nekako čuju za mene, ili da bar ja dođem do njih, pa da se požalim. Jednostavno, nemam se kome izjadati – žali se starica do koje više ne dopire zvuk crkvenog zvona na dan Vaznesenja gospodnjeg, ali itekako osjeti miris pečenog odojka kojega vjetar donese ravno u njeno dvorište. 

 

AUTOR: Vladimir Jurišić  (SNV)