POVRATNIČKA PRIČA - KAD KROV VISI NAD GLAVOM

BANIJA (SNV) - Zabačeni i napušteni zaselak Arbutine, kraj sela Martinovići u samom srcu Banije, postoji još samo na zemljopisnim kartama. Do povratničke porodice Arbutina, čija se kuća svakog časa može urušiti, može se bez velikih poteškoća samo ljeti, za sušnog razdoblja. U ostala godišnja doba, pogotovo zimi, i Gorskoj bi službi spašavanja bilo teško prevaliti strminu dugu gotovo dva kilometra.

 

Život Zorana i Liljane Arbutina i njihovih kćerkica Sare, koja je tek pošla u školu, Petre, Martine i Nikoline prava je noćna mora. Svako jutarnje buđenje za njih je dobar znak da je protekli dan prošao bez katastrofe i da slobodno mogu potrošiti 12 kuna po članu obitelji, jer je to, ni manje ni više, iznos s kojim preživljavaju dan. 

 

- Nisam želio ostati u tuđoj zemlji i 2003. vratio sam se u obiteljsku kuću. Tada započinju nevolje: nekoliko smo godina živjeli bez struje, a onda su uslijed odrona zemlje počeli pucati zidovi kuće i ostalih gospodarskih zgrada. Živimo u vječitom strahu za život, bojimo se noću da nas krov ne poklopi. Nije to sve. Nemamo vode, nemamo telefonske linije i signala mobilnih mreža te smo posve odsječeni smo od svijeta. Hrane imamo, gladni nismo. Uzgojio sam nešto ovaca i kokoši, uhranim par svinja, prodam pokoje janje i nekako preživimo, ali ne živi čovjek samo od kruha. Jedini prihod nam je mjesečnih 2.200 kuna dječjeg doplatka. Više ne znam na čemu bih štedio - rezigniran je Zoran Arbutina. 

 

I dok je za svaku obitelj radostan događaj kada dijete krene u školu, za Zorana i Ljiljanu to je problem više. Naime, do ceste na kojoj zastaje školski autobus dva su kilometra teško prohodna puta, i to preko potoka bez mosta. Već u jesen, prije snijega, Zoran Saru mora preko potoka nositi na leđima. 

 

- Nedavno mi je dodijeljena kuća u Banskom Drenovcu, s druge strane potoka. Položaj kuće mi odgovara, ali kuća nije useljiva, ogoljena je do zidova i opljačkana, a nemam novca za adaptaciju. Čini se da ću još jednu zimu provesti u staroj kući, čiji zidovi sve više pucaju. Mene nije strah, ali strepim za djecu. Vodu u kanistrima donosim izdaleka, ipak je to petero ženske čeljadi. Trgovina je udaljena sedam kilometara, telefona nemam, mobitel nema signala, nema puta do kuće koja se naočigled raspada. Na kojagod vrata zakucao, svi kažu da se strpim, da napravim zahtjev, da čekam. Odnose se prema meni kao da uopće ne postojim i kao da imam vremena čekati - s tugom priča Zoran Arbutina. 

 

Ako obitelj Arbutina preseli u dodijeljenu kuću u Banskom Drenovcu, prvi susjed bit će im Đuro Babić. 

- Čuo sam da je susjedna kuća dodijeljena Zoranu Arbutini, no njegovo preseljenje ovamo neće biti nimalo jednostavno. Naime, kuća je u derutnom stanju, godinama je na meti lopova, koji iz nje sustavno odvlače sve što valja. Otkupljena je prije više od deset godina, kada je još bila useljiva. Nažalost, nitko je nije čuvao, pa je danas ogoljena do daske. Čudi me da se država tako nemarno odnosi prema svom vlasništvu i da cijelo ovo vrijeme nitko nije došao vidjeti što se s njim događa. To više ni izbliza nije nekadašnji objekt, u koji bi bilo moguće odmah useliti. Pljačkaši su se u ovim zabačenim krajevima toliko osilili da dolaze u pola bijela dana s derutnim, neregistriranim kombi-vozilima, obilaze napuštene kuće i odvoze sve što se može unovčiti - kaže Đuro Babić. 

 

Gradonačelnik Gline Milan Bakšić vrlo dobro poznaje problem obitelji Arbutina. 

- Svojedobno mi se obratio Zoran Arbutina i obrazložio poteškoće s kojima živi. Moji suradnici izišli su na teren i uočili da je najveći problem put do kuće, do koje se ne može preko potoka, jer nije premošćen. Izgradnja mosta iziskivala bi znatna sredstva, pa sam uz preporuku i suglasnost Zorana Arbutine uputio zahtjev Ministarstvu regionalnog razvoja da mu se dodijeli kuća u Banskom Drenovcu, koja je uz cestu. Nisam bio upoznat s činjenicom da je kuća u lošem stanju i da se u nju ne može useliti bez građevinskih zahvata. Mislim da treba napraviti novi zahtjev za rješavanje tog problema - kaže Bakšić.

 

Voditelj Regionalnog ureda Ministarstva u Petrinji Ivo Žinić potvrđuje da Zoran Arbutina mora uputiti novi zahtjev. 

- Postoji više modela obnove otkupljenih kuća, pa ćemo razmotriti koji je za Arbutinu najprihvatljiviji. To ne ide brzo, mora se čekati, a sve započinje zahtjevom. Što se tiče pljačkanja kuća koje je država otkupila, nismo u mogućnosti to kontrolirati. Kada se kuća otkupi, vrata se zapečate; što se kasnije događa, ne znamo, a nemamo ni novca da takve kuće, koje su uglavnom u zabačenim dijelovima Banije, obilazimo i čuvamo. Intervenira se tek kad dobijemo prijavu o krađi, što prosljeđujemo policiji. Ako nitko ne prijavi, nikom ništa - jasan je Žinić. 

 

Sudeći prema izjavama najodgovornijih dužnosnika, ruke su oprane i sve je napravljeno po zakonu. A što se stvarnog života tiče, mukama obitelji Arbutina ne nazire se kraj. Kad upute zahtjev koji se od njih traži, četiri djevojčice i njihovi zabrinuti roditelji stat će na sam kraj dugačkog reda u zasebnom svijetu bezosjećajne i neučinkovite birokracije. To što se kuća - dok u njoj spavaju Sara, Petra, Martina i Nikolina - može doslovno svakog trenutka raspoloviti, nije važno. Zakonske su procedure ispoštovane. 

 

AUTOR: Vladimir Jurišić