KAKO JE ''UMIRAO'' ŠIP ''ŠAMARICA'' IZ DVORA NA UNI

DVOR NA UNI  - U Dvoru na Uni se nakon "Oluje" nastojalo sve sistematski razvući i uništiti. Nikome nije bilo u interesu da ŠIP jednog dana počne raditi, kaže bivši radnik ŠIP-a Ljuban Milaković.

Postojali su pokušaji obnove proizvodnje, ali je sudbina bivšeg dvorskog giganta zapečaćena stečajem: rasprodani su svi preostali strojevi i dio montažnih objekata Od većine nekadašnjih krajiških tvorničkih giganata danas su ostali samo oronuli dimnjaci koji se sve više saginju ka zemlji, sve bliže devastiranim zgradama u kojima se odvijala proizvodnja, a buku zahuktalih mašina prekidala galama tadašnjih radnika. Tu se gradila zajednička budućnost mjesta i njegovih ljudi, isprepletena s brojnim padovima, ali svakog puta s nadom u bolje sutra. Jedna od tih priča krajiškog vaznesenja i propadanja je i priča o rađanju i uništenju Šumskog industrijskog poduzeća "Šamarica" u samom srcu Dvora.

ŠIP je svojim imenom podsjećao, a i danas podsjeća, na slavne dane NOB-a, na otpor koji se stvarao protiv ustaškog terora u obližnjoj, slabo poznatoj Šamarici, dijelu naveliko poznatije Zrinske gore. ŠIP je do devedesetih rastao i razvijao se, othranio i odškolovao generacije i generacije đaka i studenata, zapošljavao djecu svojih radnika, stvarajući jedan čvrsti i neprekidni proizvodni i životni lanac.

Nekada 650 radnika

Ljuban Milaković došao je u ŠIP 1981. godine, sa svega 21 godinom života. ŠIP je bio dio njegovog odrastanja – velika tvornica u kojoj radi njegov otac. Svaki dan slušao je od svog oca Milana priče o tome kako se gradi ŠIP, kako se proširuje na močvarno zemljište, kakav je put od posječenog stabla preko sušenih letvica do parketa, i još kao dijete vidio sebe u tom proizvodnom lancu. Njegov otac zaposlio se u ŠIP-u 1961. godine, kao dio generacije koja je gradila ŠIP za buduća pokoljenja.

- Bila su tri proizvodna pogona, stolarija, pilana i parketara, zatim stovarišta rezane građe, oblovine, gotovih proizvoda, uslužne djelatnosti, viljuškari, prateće zgrade... Radilo se u dvije smjene:

od šest ujutro do deset navečer. Radnici su imali organizirani prijevoz. Rezana i sušena građa izvozila se uglavnom u Italiju i Grčku. Tržišta zapadne Evrope, Njemačka, Francuska, Belgija i Velika Britanija, bila su konačne destinacije proizvoda ŠIP-a, dok se parket izvozio čak u Egipat - nabraja neka od uspješnih poglavlja u razvoju dvorskog ŠIP-a njegov nekadašnji zaposlenik Ljuban Milaković.

 

ŠIP je u svojim najboljim danima zapošljavao do 650 ljudi. S ratom devedesetih proizvodnja u njemu nije se prekidala.

- Za vrijeme rata nije radio pogon stolarije, nego samo pilana i parketara, kao i prateća sušara i kotlovnica, koja je izgrađena pred sam rat s kapacitetom da može grijati cijeli Dvor. Proizvodnje nije bilo samo kada nije bilo struje. Kada nije bilo opće mobilizacije, postojala je radna obaveza u ŠIP-u, a kada je proizvodnja to zahtijevala, pomagali su i bivši zaposlenici koji su bili u penziji.

Poseban teret života i opstanka ŠIP-a u ratno vrijeme iznijele su žene. Sve se radilo da ŠIP opstane, jer se znalo da ako on stane, staje i život u Dvoru - prisjeća se Ljuban ratnih okolnosti.

ŠIP je "Oluju" dočekao s upaljenim strojevima i velikom količinom rezane oblovine. I tada se desilo ono što i ostalim krajiškim tvorničkim postrojenjima. Odmah nakon "Oluje" pokradeno je sve što se moglo nositi i natovariti. Ostali su jedino veliki strojevi u pilani, sve ostalo je bilo ispražnjeno. U godinama nakon "Oluje" ništa se nije poduzimalo kako bi dvorsko područje oživjelo. Dobro se znalo da kada bi ŠIP opet počeo raditi, radno aktivno stanovništvo masovno bi se vratilo, što očito nije odgovaralo tadašnjoj politici.
 

Pokušaj spašavanja

- Za razliku od susjednog Majura gdje su Hrvati povratnici sačuvali svoje proizvodne pogone, svoju pilanu, u Dvoru se nastojalo sve sistematski razvući i uništiti. Nikome tih godina u Dvoru nije bilo u interesu da ŠIP jednog dana počne raditi, jer je hrvatsko povratničko stanovništvo uspjelo zasjesti na prazna činovnička mjesta u općini, policiji i školi i kome bi onda u interesu bilo čuvati tvornička postrojenja? - pita Ljuban Milaković.

U krug ŠIP-a ponovno je stupio tek 2002. godine, tražeći svoju radničku knjižicu. U cijelom krugu ŠIP-a, od 4.000 hektara, samo je jedna kancelarija bila sređena, sve ostalo je bilo devastirano, ispreturano. Jedini koji je pokušao spasiti ŠIP bio je bivši profesor u srednjoj šumarskoj školi u Dvoru Grga Čamber. On je 2000. godine od Fonda za privatizaciju kupio ŠIP. U devastirane hale uložio je 200.000 kuna i pokrenuo proizvodnju za 46 radnika. Izgledalo je da za ŠIP ima nade. No, oštre rašlje administracije i stroga pravila igre brzo su sustigli ranjivi ŠIP.

- Računao sam da ću dobiti kredit, koji nam banke nisu htjele odobriti zbog neriješenih zemljišnih odnosa, ali nekako smo se snalazili i preživjeli tri godine. Morao sam Hrvatskim šumama dati bankovnu garanciju, uslijedili su još neki dugovi, jedan nas je kupac prevario za 100.000 tadašnjih maraka. Iz tih problema mogli smo se izvući zahvaljujući jednom kupcu zainteresiranom za hrast, ali od Hrvatskih šuma nismo nikako mogli dobiti tu sirovinu. Sav hrast iz ovih šuma dobivao je Majur, iako im je u dvorištu pilane stajalo 1.000 kubika trupaca. Oni su i dalje izvlačili hrast, dok smo ga mi dobivali na kapaljku, što je bio početak kraja. Ubrzo je proglašen stečaj, a u tom trenutku u dvorištu ŠIP-a imali smo proizvode u vrijednosti spornih dugovanja. Nudili smo da ćemo u roku od 15 dana vratiti sve radnike na posao, samo da nas skinu sa stečaja. Tražili smo da nam odgode plaćanje duga na dva mjeseca, ali nisu htjeli ni razgovarati. Dug je iznosio 570.000 kuna i bio je star šest mjeseci. Mnogima se to oprašta, čak i mnogo više, a za nas je po hitnom postupku proglašen stečaj. Bio sam pozvan na prvo ročište i kada sam htio obrazložiti situaciju, sudac me prekinuo i rekao da više nemam pravo govora - svjedoči o posljednjoj fazi propasti ŠIP-a Grga Čamber.

I tako je 2008. godine, pod gvozdenom šakom stečajnog upravitelja, ŠIP dočekao svoj kraj: pred očima razočaranih i nemoćnih stanovnika Dvora, strojevi pilane sasječeni su u staro željezo.

- U bivšem pogonu ŠIP-a u proteklom razdoblju pokretala se proizvodnja od raznih investitora i podinvestitora, ali samo za određeni period ili za prorez određene količine drvne mase, tako da se pokretao samo mali segment bivše proizvodnje. Rad s pauzama išao je sve dok nije došlo do stečaja, kojim je definitivno zapečaćena sudbina bivšeg dvorskog giganta, jer su rasprodani svi preostali strojevi i dio montažnih objekata, odnosno sve što se moglo unovčiti da se vjerovnici naplate - ističe načelnik Dvora Nikola Arbutina.
 

Završni udarac

- Sada je stanje u "Šamarici" kao da ste došli u potpuno razrušeni grad, nema ni jednog stroja, nema struje, čak su izvlačili kablove ispod asfalta. Oskrnavili su ŠIP, ogoljeli sve. Stvarno nekorektno.

Učinjeno je ono što ne bi nitko živ učinio. Čak je demontirana najnovija, poluotvorena hala od 150 kvadrata, i prodana je, iako se po ugovoru to nije smjelo učiniti. Tri puta sam zvao policiju da poduzme nešto, da vidi što se događa, govorio sam da to tako ne može. Ali nitko nije ni prstom mrdnuo. Išao sam čak i do tadašnjeg predsjednika Stjepana Mesića koji me spojio sa svojom savjetnicom za gospodarstvo, ali od koje nikada nisam dobio nikakav odgovor - govori Grga Čamber.

Tokom stečajnog postupka, što je bila sreća u nesreći, ŠIP je završio u vlasništvu Državne agencije za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka (DAB). Time je dobio još jednu šansu za oporavak ukoliko država za to pokaže dobru volju, za razliku od većine nekadašnjih privrednih kapaciteta na području općine što su završili u rukama privatnika, koji su došli do objekata po povoljnim uvjetima, a ništa za njih nisu učinili.

 

U borbu za ŠIP 2010. godine uključila se i Općina Dvor.

- Sva ova dešavanja odvijala su se pod budnim okom naših sugrađana, kojima nije jasno kako današnja Općina ne može imati utjecaj na njih.

Pokrenuli smo inicijativu da DAB daruje prostor ŠIP-a Općini za osnivanje poduzetničke zone, ali smo dobili negativan odgovor.

Razgovore smo nastavili tokom prošle godine, kada je raspisan natječaj za prodaju tog prostora s početnom cijenom od 3,5 milijuna kuna, koja je šest ili sedam puta veća od tržišne cijene, za koju nije došla ni jedna prihvatljiva ponuda - ističe Arbutina i napominje da se prostor nalazi u samom centru Dvora, za koji je Općina posebno zainteresirana i ima viziju što s njim uraditi.

- Spremni smo preuzeti sve obaveze što se tiče uređenja, izrade projektne dokumentacije, pa i kupnje pod prihvatljivim uvjetima, ali po tržišnoj cijeni. Ali, to je samo jedan od prostora kojim gospodari država, a Općina u svom vlasništvu nema niti jedan i pitam se po čemu neke sredine imaju potrebu za gospodarskim zonama, a druge nemaju - pita načelnik Dvora.

Grga Čamber poslije svega kaže da je jedini cilj kompletnog procesa da se privreda u Dvoru uništi i da se zatre svaki njen trag.

- Prva procjena sudskog vještaka, dok je ŠIP još bio u funkciji, iznosila je devet milijuna i 700.000 kuna. Devastirani ŠIP kupio sam za milijun kuna od Fonda za privatizaciju, a sada kada je ogoljen i totalno bez funkcije košta tri milijuna kuna - kaže Čamber.

- Prazne hale trunu i pitanje je da li ih je moguće staviti u funkciju ili ih je bolje srušiti. Kada god prođem kraj ŠIP-a, pogled mi po navici pobjegne na moju kancelariju, na moj prozor, uvijek me nešto tamo vuče - sjetno govori Ljuban Milaković.
 

PIŠE: Paulina Arbutina ; (NOVOSTI)