Jagoda Kljaić: Priča o drugačijim dimovima

Kad poželim mir i ljepotu, a potok presuši, postajem mađioničar i stvorim dim – završna je misao moje prve priče o dimu iz januara 2011. godine.

I danas ima dimova. Drugačijih. Čini se da ni jedan nije sličan onima otprije jedanaest godina. Kako bi i bio kad ni jedna kuća nije ista kao prije jedanaest godina. Mnoge je osakatilo vrijeme što je prohujalo, umro netko u kući, možda baš onaj koji je ranim jutrom potpaljivao triješće i klipice, gledao da koristi što manji komadić kocke za potpalu, njih treba kupovati, s novinama se ionako već dugo ne potpaljuje, u rijetko bi se kojoj kući našle, kruh se može kupiti za cijenu dnevnih novina, litra i pol mlijeka, za jedne dnevne novine deset jaja – hej, deset jaja, sa komadom kruha to je deset obroka, deset doručaka, večera a nekome bogme i deset ručkova. Za pet dana takvih novina još ponegdje na Baniji eto tegle meda, pola zime po žličicu u večernji čaj, ili onda kad „mi se jede nešto slatko“. Sve važne događaje ionako uzastopce ponavljaju svaki sat u televizijskim vijestima, a novosti koje se dogode u prostoru što ga domaćin može obići na noge ili biciklom čut će od dolaznika, dobošara i izvjestilaca.

Prema božjoj, što znači svemirskoj pravednosti, novine bi trebale biti besplatne, kako bi iz žeravice suknule kroz dimnjak i vinule se u trajno obitavalište među oblake, odakle bi se opet vratile na zemlju kao kišne kapi, e sve da bi se uvjerile kako dolje, u prostoru opisanom i oslikanom u njima, nema nikakvih promjena u ljepše, skoro se ne bi usudile ni pomisliti da su nekad postojale. Poželjele bi što prije peć, šibice, vatru, dimnjak, samo da pobjegnu i ne gledaju, da ne nude i ne daju sebe kao slobodan prostor za riječ i sliku o žalosti, razočaranju, izgubljenoj nadi, otpuštenim željama.

A ispod dimnjaka danas … ako je jedan preselio na drugi svijet, samo će hrabri onaj drugi ostati sâm u kući, i taj star, nemoćan, zavisan od pomoći dobrih žena organiziranih u državne udruge socijalne brige. Dođu jednom-dvaput tjedno, unesu drva u hodnik, raspire vatru, sve pucketa čak i kroz dimnjak, ali, kad odu, onaj koji ostaje jedva održava toplinu, tutne tu i tamo cjepanicu na skoro utrnuti žar, štedi drva, zaboravi, nije mu važan stupanj topline, čeka vlastito totalno ohlađivanje. Nikad iz te kuće dima iz dva dimnjaka, onoga koji je izvijao priču o životu.


Ima veselih kuća i dvorišta, o da! Crvenih, žutih, zelenih, ljubičastih, narančastih fasada. Mladih domaćina, djece, psića, mačaka. Rijetko su to nasljednici onih ranoranilaca koji su već oko pet jutrom ložili. Ti su se odavno razišli po bijelom svijetu gdje drugi, jadniji i siromašniji, za njih lože centralna grijanja, dok oni za neke druge, od njih moćnije, rade drugačije poslove loženja i grijanja. Neki novi, do jučer im nepoznati mladi ljudi, pokušavaju zagrijati zidove na kojima su se donedavno nazirale crte njihovog odrastanja, one koje su povlačili majka ili otac, svaka dva-tri mjeseca, da bi se svi mogli uvjeriti kako dijete brzo raste. Iznad limenih krovova kuća koje bojom podsjećaju na lego-kocke, pogledom u oblake, stidljivo izbijaju dimnjaci. Iz njih tromo, sporo i lijeno poneki dim, vidljiv ujutro kad se loži peć za centralno, ako je na drva.

Iz veselih kuća ne izlaze veseli dimovi. Bilo bi to previše veselja u nevremenu. Nesreću uvučenu u zidove samo beskrajno vrijeme, put dima, može rasplinuti u oblake.


(Skraćena verzija iz novog izdanja zbirke priča Kuća sa zelenim barkodom – uz drugu godišnjicu banijskog potresa)