Godišnjica stradanja pripadnika JNA u Bjelovaru (29.09.1991.)

BEOGRAD - Ujutro 29. septembra 1991, pripadnici Zbora narodne garde (ZNG) Republike Hrvatske otpočeo je opšti napad na sve vojne objekte JNA u garnizonu Bjelovar, koji su već 15 dana bili pod totalnom blokadom. Na izmaku dana, komandant 265. mehanizovane brigade, stacionirane u kasarni na Vojnoviću, pukovnik Rajko Kovačević, naredio je obustavu dalje odbrane, odlaganje oružja, predaju vojnika i starješina i njihovo postrojavanje u krugu kasarne, nakon čega su oko 19 časova pripadnici ZNG ušli u kasarnu iz koje se više nije pružao nikakav otpor.

Poulasku ZNG u kasarnu, Jure Šimić je, u svojstvu predsjednika Kriznog štaba Bjelovara, naredio da se streljaju komandant Kovačević i njegovi pomoćnici, potpukovnik Miljko Vasić i kapetan prve klase Dragiša Jovanović. Sutradan su, po Šimićevoj naredbi, građani Bjelovara obilazili zauzetu kasarnu, u kojoj su bili izloženi leševi ubijenih oficira, koje su u mimohodu skrnavili pljuvanjem i mokrenjem po njima.

Dok je trajala borba za kasarnu na Vojnoviću, major JNA Milan Tepić (34), komandant skladišta borbenih sredstava „Barutana” u selu Bedenik, nedaleko od Bjelovara, s ciljem sprečavanja njegove predaje pripadnicima ZNG, minirao ga je sa 170 tona eksplozivnih sredstava, kojom prilikom su stradali i on i vojnik Stojadin Mirković (19), koji, uprkos Tepićevoj naredbi, nije htio da se preda. Hrvatska strana je potvrdila gubitak 11 svojih vojnika, zbog čega su, poslije predaje, iz osvete, streljali komandira straže na tom objektu, starijeg vodnika Ranka Stevanovića iz Prokuplja.

U kasarni na Vojnoviću, pored pomenutih oficira, poginula su još šestorica pripadnika JNA (Zoran Krstić, Šukri Keljani, Ljubiša Lazić, Nedeljko Jovetić, Berdoli Ejup i Goran Radovanović), a zarobljeno je 59 oficira, podoficira i građanskih lica na službi u JNA i oko 250 vojnika, koji su, nakon fizičkih i psihičkih zlostavljanja u logorima u Bjelovaru, razmjenjeni 9. novembra iste godine u Bosanskom Šamcu.

Šestorica zarobljenih rezervista JNA sa područja Bjelovara (Radovan Barberić, Zdravko Dokman, Radovan Gredeljević, Ivan Hosjak, Boško Radonjić i Milorad Đorđević), izdvojeni su i zatvoreni u policijsku stanicu, odakle su ih, četiri dana kasnije, izvela uniformisana lica sa fantomkama na glavama i streljali ih iste noći u šumi Česma, nedaleko od mjesta Malo Korenovo. Sa njima je bio i civil Savo Kovač iz Bjelovara, koji je, igrom slučaja, iako je zadobio tri prostrelne rane, preživio strijeljanje.

Za opisane zločine nad pripadnicim JNA, tada jedine legitimne i regularne vojske u državi SFRJ, u čijem sastavu je u to vrijeme formalno-pravno bila i Hrvatska, iako je bilo i prijava pred Haškim tribunalom i optužnica pred Vojnim sudom u Beogradu i suđenja pred hrvatskim sudovima, još niko nije osuđen.

Županijski sud u Rijeci je 2. oktobra 2019. nepravosnažno oslobodio Juru Šimića, kojeg je optužnica iz 2010. teretila da je naredio nepoznatoj grupi naoružanih pripadnika hrvatsko–redarstvenih snaga, da izdvojenu trojicu pomenutih oficira JNA odvedu na stranu i zatim ubiju, što su ovi i učinili pucanjem iz vatrenog oružja.

Predsjednica vijeća, sutkinja Jesenka Kovačić u obrazloženju presude je, među ostalim, navela da je optužnica izmijenjena u ključnom dijelu – na koji su način ubijeni oštećeni, odnosno da je u optužnici izostavljen bitan element o načinu stradavanja oštećenika, kao i da je sedmero vještaka utvrdilo da su uzrok njihove smrti eksplozivne povrede, odnosno djelovanje minsko-eksplozivnih sredstava za što se Šimić ne tereti. Navela je da sud nije utvrdio da bi Šimić, u situaciji kada se pucalo po gradu, zbog nekih izgovorenih ili neizgovorenih riječi, počinio krivično djelo te da svjedoci tvrde da je cijeli dan proveo u kriznom štabu. Kazala je da postoji pravo žalbe na presudu. Veritas ne raspolaže informacijom da je žalba i izjavljena.

Predsjedništvo SFRJ je 19. novembra 1991. proglasilo majora Milana Tepića, rodom iz Komlenca kod Bosanske Dubice, narodnim herojem, posljednjim i jedinim u proteklom ratu, dok je Predsjednik SRJ 31. decembra 1999. odlikovao vojnika Stojadina Mirkovića, iz Gornje Leskovice kod Valjeva, “Ordenom za zasluge u oblasti odbrane i bezbednosti prvog stepena”.

I Sveti Arhijerejski Sinod Srpske Pravoslavne Crkve posthumno je (2014) odlikovao Stojadina Mirkovića Ordenon Svetog Save trećeg stepena “za vrlinski život, požrtvovanost i posvedočenu ljubav prema Bogu i bližnjem svom”.

D.I.C. Veritas