Pero Linta: Nismo nikom ni na kraj brige

Novi ste i stari predsjednik Mjesnog odbora Gornji Sjeničak-Utinja, Koliko je ljudi trenutno na ovom području?

Po slobodnoj procjeni, u Gornjem Sjeničaku ima 50 do 60 ljudi. To su povratnici i stariji ljudi. Mlađi bi se mogli izbrojiti na prste jedne ruke. Mjesni odbor, pored Gornjeg i Donjeg Sjeničaka, obuhvaća Utinju i Udbinu gdje živi oko 200 do 250 stanovnika, uglavnom Srba, ali i oko 5 posto Hrvata. Što je najvažnije, međunacionalni odnosi su na visokoj razini jer ljudi tu žive godinama, desetljećima i vijekovima. Međusobno su se ženili, udavali i razlike među njima nema. Jednako dobro ili jednako loše je svima nama.

Kakvi su uslovi života?

Nije nam lako, posebno ako usporedimo sadašnje stanje s onim do devedesetih. Fiksnih telefonskih linija nemamo, a pokrivenost signalima za mobitele je vrlo loša. Televizijski signali su također vrlo slabi, a pretplatu moramo plaćati. Putevi su u posebno lošem stanju, asfaltirani i neasfaltirani. Od 1976. godine ovaj kraj koji spada pod Grad Karlovac nije dobio ni metar novog asfalta. Ni trgovinu nemamo i najbliža nam je udaljena 16 kilometara - u Skakavcu. Ljudi odlaze u Karlovac i snabdijevaju se za nekoliko tjedana unaprijed, a Gornji Sjeničak je od grada udaljen više od 32 kilometra cestom, pa do kuća još moramo ići dodatnim, običnim putem. Liječnik dolazi u Lasinjski Sjeničak utorkom na dva sata, dok zubara nema.

Od čega ljudi žive?

Uglavnom od poljoprivrede, da imaju hranu i da ne moraju baš za svaku sitnicu u grad. Stariji imaju penziju koju su zaradili radeći prije rata, a ostali žive I od skromnih socijalnih pomoći. Neki uzgoje poneki komad stoke pa ga prodaju ili prodaju dio šume. Potom teški kamioni uništavaju ionako neodržavane i loše makadamske puteve. Teško je i naći kupca za prodaju stoke jer nema u blizini stočnog sajma.

U vašem mjesnom odboru jedini ste pobijedili HDZ na čitavom području koje spada pod Grad Karlovac?

SDSS je dobio 33 glasa i pet vijećnika, a HDZ je dobio 17 glasova i dva vijećnika. U prošlom četverogodišnjem mandatu smo kupili stočnu vagu da ljudi mogu izvagati stoku koju prodaju jer smo do sada na vaganje morali voziti stoku u Kupčinu, udaljenu par desetaka kilometara. Kupili smo peć od 60 kilovata za grijanje u Društvenom domu, odnosno bivšem Domu poznate 13. proleterske udarne brigade pa se sada možemo sastajati zimi. Napravili smo i fasadu na dva zida na Domu. Ljudi su vidjeli šta smo sve uradili, bili su zbog toga zadovoljni i zato su nam dali povjerenje za naredne četiri godine. Grad nas financira s 36 hiljada kuna godišnje što nam nije dovoljno da uradimo sve što nam treba, ali racionalno trošimo sredstva.

Kakvi su naredni planovi?

Treba postaviti repetitor za bolji mobilni telefonski signal i za normalan prijem televizijskih signala. Bili su ljudi iz Zagreba da snime stanje i da vide kako riješiti te probleme, ali ne znam kada će to biti gotovo. Asfaltiranje puteva je također vrlo neophodno, bar onih glavnijih. Potrebna nam je javna rasvjeta, barem na nekoliko mjesta. Po selima se ponoći motaju lopovi koji ne prezaju ni od čega, a rasvjeta bi i u tom smislu dobro došla. Za neke krađe se znaju počinioci ali nisu sankcionirani. Ideja imamo puno, ali nemamo dovoljno novaca. Saradnja sa gradskim vlastima nije baš najbolja. Vodoprivreda nam nije očistila korito potoka koji se izlijeva na put prilikom svake veće kiše, a svi plaćamo vodoprivrednu naknadu. Za program uređenja karlovačkih kvartova smo podnijeli dva projekta: za 30 lampi za javnu rasvjetu i da nam u Dom iz bunara uvedu vodu da osposobimo sanitarni čvor. Odgovora nema.