Saopštenje Veritasa povodom godišnjice stradanja rezervista JNA na Koranskom mostu u Karlovcu

BEOGRAD - Pripadnici Ministarstva unutrašnjih poslova i Zbora narodne garde Republike Hrvatske zaustavili su 21. septembra 1991. godine, ispred mosta na rijeci Korani u Karlovcu, dva vojna kamiona u kojima su se, iz kasarne “Mekušje” u kasarnu “Logorište”, prevozili pripadnici aktivnog i rezervnog sastava JNA, koji su, nakon pregovora i obećanja hrvatske strane da će biti pušteni, odložili oružje.

Odmah po predaji, jedna grupa zarobljenika, uglavnom aktivnih pripadnika JNA, odvežena je u prostorije policije, a druga grupa od 17 vojnika srpske nacionalnosti, uglavnom rezervista iz kordunaškog sela Krnjak, sprovođena je pješice preko Koranskog mosta. Čim su stupili na most, pojavila su se uniformisana lica sa fantomkama na glavama i počeli “krvavi pir” nad njima: trinaestorica su likvidirana, nekoliko klanjem u ležećem položaju, a većina hicima iz automatskog oružja u stojećem položaju; a od četvorice preživjelih, trojica su se, među njima i jedan sa teškim povredama, spasili skokom sa mosta, dok se četvrti u toku noći, takođe sa teškim povredama, iskobeljao ispod mrtvih saboraca.

Za ovaj zločin, pod pritiskom međunarodne zajednice, Okružno tužilaštvo u Karlovcu, u maju 1992. godine, podiglo je optužnicu protiv Mihajla Hrastova, pripadnika “posebne jedinice policije Policijske uprave Karlovac”, zbog krivičnog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – protupravnim ubijanjem i ranjavanjem neprijatelja.

Maratonsko suđenje opt. Hrastovu započelo je 1992. godine pred Županijskim sudom u Karlovcu, pred kojim je tri puta oslobađan optužbe s obrazloženjem da je pucao u samoodbrani, odnosno da je usljed najžešćih napada na grad i sam bio napadnut od strane rezervista koji su tim činom bili izgubili status ratnih zarobljenika, ali je sve te presude Vrhovni Sud Hrvatske (VSH) ukidao i predmet vraćao na ponovno suđenje, osim u posljednjem slučaju, kada je postupak proveo sam i osudio ga na 7 godina zatvora. Osuđeni Hrastov je već bio na izdržavanju kazne kada je Ustavni sud Hrvatske poništio tu presudu zbog proceduralnih razloga. Suđenje mu je ponovljeno na VSH koji ga je presudom iz septembra 2012. osudio na 4 godine zatvora, koju je u aprilu ove godine isti sud u trećem stepenu i potvrdio.

Prilikom odlučivanja o kazni, sud je primijenio odredbe o zakonskom ublažavanju kazne uzevši optuženom kao značajnu olakšavajuću okolnost protek vremena od učina djela, što je uticalo na optuženikov život, porodične i društvene odnose i profesionalnu karijeru, pa i zdravlje, te da je psihijatrijskim vještačenjem utvrđeno da je u vrijeme počinjenja djela bio bitno smanjeno uračunljiv.

Izrečena kazna mogla bi se protumačiti i kao nagrada opt. Hrastovu za preuzimanje odgovornosti za inkriminisani događaj, pošto “priznaje” da je sve pripadnike JNA sam likvidirao, doduše, u “nužnoj odbrani”. Naime, iako izvedeni dokazi, kako personalni (iskazi četvorice svjedoka koji su preživjeli masakr na Koranskom mostu) tako i materijalni (nalaz vještaka balističara i tragovi sa lica mjesta) ukazuju da je u likvidaciji rezervnog sastava JNA učestvovalo najmanje tri lica i da je pucano iz najmanje dva različita oružja, VSH jednostavno zanemaruje ove činjenice, što dovodi u sumnju i pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja.

Ni nadležno tužilaštvo se još ne oglašava po pitanju eventualnog proširenja optužbe na ostale izvršioce i naredbodavce ovog jednog od prvih ratnih zločina u ratu devedesetih prošlog vijeka nad pripadnicim JNA, u to vrijeme jedine legitimne i regularne vojske u državi SFRJ, u čijem sastavu je formalno-pravno još uvijek bila i Hrvatska.

Pred Opštinskim sudom u Karlovcu uporedo sa krivičnim vodili su se i parnični postupci po tužbama preživjelih i porodica likvidiranih pripadnika JNA protiv države Hrvatske za naknadu štete, od kojih su većina još u toku, pošto su čekali pravosnažnost posljednje krivične presude.

I ovo maratonsko i u većem dijelu farsično suđenje pokazuje da hrvatska država, iako je u međuvremenu postala članica EU, još nije spremna da se suoči sa tamnijom stranom svoje nedavne prošlosti, a to ne doprinosi ni utvrđivanju istine ni pomirenju, a ponajmanje pravdi za žrtve.