240. godina parohije SPC i crkve Sv. Spiridona Čudotvorca u Petrinji - Vrijeme za slavlje ili brigu

Sv Spiridon august 1941. dio tornja i krova već je skinut. Na slici zahvaljujem dipl.inž Miši Sisanu.

Godišnjice i jubileji su sastavni dio običaja i tradicije i često se sa njima susrećemo i u njima učestvujemo. Rekli bi ništa neobično. O njima možemo na različite načine razmišljati, podržavati ih ili ignorisati shodno povodu i razlogu samog obilježavanja. Najčešće ovi događaji imaju prigodni svečarski karakter kada se uglavnom kronološki i rekapitulacijom istakne značaj i veličina onog što se obilježava. To su obično povodi za slavlje, radost, ponos i priznanja ali ne rijetko, u nas, imaju obilježja komemorativnog skupa. Odrednica koja ih spaja jeste želja da se aktivno i pozitivno radi na očuvanje tradicije i kulture sjećanja. Nažalost postoje također i godišnjice koje mogu izazvati različita osjećanja pa i negativna, suprotstavljena mišljenja, najčešće praćena nepoznavanjem poznatih historijskih činjenica, pogrešnim zaključcima, izostankom sposobnosti razlikovanja dobra i zla, svijesti o postojanju različitosti, nepoštovanjem drugih , izostankom empatije a vrlo često i netolerancijom. Godišnjice sa ovakvom konotacijom neminovno otvaraju i brojna bolna pitanja iz prošlosti, zataškane i prećutane činjenice i traže društvenu i javnu potvrdu opravdanosti obilježavanja nekog događaja kao i samu svrhu tog čina. Dozivaju u pomoć poznate i nepoznate činjenice, ponekad i nauku, ali najčešće iz vlastitog ugla pokušavaju odgovoriti na ove izazove a potom i izvršiti valorizaciju samog događaja,

Vremenski datirano postojanje pravoslavne zajednice u Petrinji još uvijek nije detaljno i naučno istraženo ali sasvim sigurno ono se vezuje uz sam nastanak turske utvrde na ušću Petrinjčice u Kupu s kraja šesnaaestog vijeka. Prvo su pravoslavni, kao raja bili graditelji same tvrđave i pomoćne čete u sastavu turske vojske a nakon njihova poraza ostali su živjeti u podgrađu iste. Stari naziv tog dijela, sada grada, poznat kao Kavrlin jasno ukazuje da su tu oduvijek živjeli hrišćani koje su Turci pogrdno nazivali Kaurima i obavezno ih naseljavali izvan tvrđave ne mješajući se sa njima. Od tuda u gradu se i kasnije zadržao ovaj naziv za taj dio grada. Pravoslavno stanovništvo je odmah stupilo u krajišku vojsku koja je činila novu posadu tvrđave a potom i učestvuju u borbama sa Turcima sve do Une. Nakon oslobođenja od Turaka i uspostave novog vojno – krajiškog sistema na području cijele Banije zatečeno i novonaseljeno stanovništvo počinje se teritorijalno organizirati kroz svoje tradicionalne ustanove - knežije a vjerski kroz svoju pravoslavnu crkvu. Početkom osamnaestog vijeka na Baniji već postoji pravoslavno vladičanstvo sa sjedištem u manastiru Komogovina a potom u Kostajnici. U Petrinji je 1707. živio i dijelovao srpski knez Ladislav Grošić koji je ujedno bio i sekretar mitropolita Atanasa Ljubojevića i imao značajnu ulogu legalizaciji i institualizaciji pravoslavlja na području Krajine.. Upravo tako brzi i masovan razvoj ove zajednice izazvao je i kontra akciju prije svega RKC koja preko svećenstva, ostataka hrvatskog plemstva na terenu, Banske vlasti a ponegdje i preko vojnih vlasti radi na suzbijanju širenja pravoslavlja u Krajini. Također se, mimo vojnih vlasti, sprovodi nasilno potčinjavanje zatečenog i novonaseljenog stanovništva i njihovog prevođenja u feudalni sistem ovisnih kmetova, sve pod okriljem RKC. Ova akcija posebno je bila sistematski i snažno izražena na području Banije. Progoni se pravoslavno sveštenstvo, zabranjuje se daljnje podizanje crkava, ruše se manastiri. Osim krajiških vojnika koji žive na svojim lenima u selima i uživaju određene slobode pravoslavni vjernici u gradovima ne mogu svoju vjeru slobodno ispoljavati tj. ne mogu se kao takvi nastanjivati u gradove i posjedovati nekretnine. Upravo to događa se i stanovnicima pravoslavne vjere u Petrinji. Oni već, sredinom osamnaestog vijeka, čine većinu u vojnoj posadi tvrđave a u grad dolazi i sve veći broj trgovci i zanatlija sa svojim porodicama . Mnogi od njih suočeni sa administrativnim teškoćama, raznim pritiscima i progonu izlaz nalaze u prelazu u katoličku vjeru i tako raskidaju veze sa svojom zajednicom.

Ovo stanje mijenja se, prvenstveno zakonski, dolaskom na vlast prosvjećenog vladara cara Josipa II koji 1781. godine izdaje „vjerski patent“ a Krajiška general komanda 1783. odluku kojom se dozvoljava slobodno naseljavanje pravoslavnih trgovaca i zanatlija u iste. Tek tada se stanovnici pravoslavne vjere počinju slobodnje izjašnjavati, otvarati radnje, stjecati nekretnine, kupovati i graditi kuće, osnivati svoje crkvene opštine, otvarati srpske narodne škole i graditi zidane crkve. Po zvaničnom vojnom popisu 1768. u Petrinji živi 1280 katolika i 78 pravoslavnih stanovnika u šest kuća. Ovo je dakle stanje prije navedenog carskog patenta i odluke Generalkomande. To je ustvari stanje koje je utvrdila vojna vlast i ne predstavlja stvarnu strukturu stanovništva. Pored navedenog podatka o djelovanju kneza Grošića u Petrinji i šire a koje je bilo prije svega usmjereno na pravo slobodnog ispovjedanja pravoslavne vjere postoji podatak, zapisan u ljetopisu petrinjske parohije, prote Jakšića, u kome stoji podatak da je pravoslavno groblje osnovano 1714. godine. Ovo nesumnjivo potvrđuje da je pravoslavna zajednica u gradu, uprskos zabranama, postojala u kontinuitetu i da je bila značajna. Interesantan ali nikad potvrđen ili osporen je i podatak da su pravoslavni u Petrinji imali svoju bogomolju bar dvadeset godina prije izgradnje zidane crkve, naime, Dositej Obradović u svojoj knjizi Život i priključenija jasno govori da je 1761. iz Zagreba u Petrinju došao po nagovoru pravoslavnog sveštenika i da je u gradu bio na liturgiji u crkvi. Gdje je bila i kakva je to crkva bila danas ništa ne znamo. U prilog Dositejevu kazivanju ide i podatak koji sam našao u jednom vojnom protokolu predstavnika upućenih Banskoj generalnoj komandi 1754. gdje postoje i dvije predstavke petrinjskog paroha Jovana Murtića !? Ako uvažavamo činjenicu da je u to vrijeme bila snažno izražena veza vjernika i crkve, gdje je život van crkve smatran grijehom, realno je za pretpostaviti da su petrinjski pravoslavci već tada imali neko mjesto za vjersku službu i sveštenika koji je vjerovatno bio pri vojnoj posadi (vojni kapelan).

Prema sačuvanim dokumentima petrinjski su građani još za vrijeme carice Marije Terezije postavili zahtjev (molbu) za izgradnju zidane crkve i postavljanje vlastitog sveštenika. Upravo ova prepiska pokazuje koliki je bio otpor da se pravoslavnim vjernicima dozvoli da žive u gradovima, a kamoli još k tome da dovode svoje sveštenike i podižu zidane crkve. Na kraju zasjedanja crkveno-narodnog sabora 1769. mitropolit je carskom komesaru podnio „žalbenicu“ u kojoj se između ostalog, u tački 4. delegati žale „na naredbu od 1765. godine po kojoj se nesmiju podizati nove crkve prije, dok se vlasti ne podnese pravilan plan i troškovnik o namjeravanoj gradnji“. Na istom saboru kao vrlo nužno, između ostalih, ističe se potreba za izgradnjom zidane crkve u Petrinji. Naravno kao i više puta ranije od ove žalbe nije bilo rezultata. To nije obeshrabrilo pravoslavne Petrinje da istraju u svojim zahtjevima. Vjerovatno pod tim pritiskom krajiška komanda 2. januara 1777. radi detaljan popis pravoslavnog stanovništva u gradu. U 22 kuće popisno je 119 stanovnika. Ovaj prvi poznati poimenični popis pravoslavaca po mnogo čemu je interesantan i važan ali ovdje samo nekoliko činjenica. Jasno je da se ovdje radi o porodicama koje su dobro stojeće (na osnovu zanimanja),relativno brojne, djecu šalju na školovanje i van Krajine, većinom su porijeklom iz Bosne (Hercegovine), neki nose prezimena koja ukazuju na grčko porijeklo (često se brkaju sa Cincarima, iako se ne isključuje mogućnost da su se i sami tako izjašnjavali zbog vlasti). Pošto će ovi popisani a pogotovo njihovi potomci postati vrlo važne ličnosti u historiji grada navesti ću njihova prezimena: Jurković,Svilokos, Todorović, Kunić, Mrazović, Pavković, Polimac, Janošević, Jasenovčanin, Mišljenović, Kostić, Dugobradić, Kurteša, Paić, Tanasković, Bektaš, Ljubojević, Pantić, Kljaić, Pavić, Kavić, Jovanović, Lipovljanin, Rakasović, Diviak, Ašović, Sigur, Simić, Šaračević, Pulja, Tuinović, Božić, Čipa, Vilić, Čakoje, Tarbuk, Drobnjak, Bodić, Mihatović, Berić, Ivanović, Babić i Kranjčević.

Dva dana nakon ovog popisa, 4. januara, austrijska komisija je satavila izvještaj o pravoslavnima u Petrinji i dala pozitivno mišljenje u vezi njihove molbe. Na to već 14. januara ban Nadaždi piše dvorskom ratnom vijeću i izražava bojazan da bi Petrinja postala srpska ako bi bi se u njoj dozvolila gradnja crkve i dovođenje sveštenika. Na to pismo, odgovara Dvorski ratni savjet i preporuča Banskoj generalnoj komandi da umjesto Srba trgovaca u Petrinju naseljava njemačke zanatlije, pa i trgovce koji će uživati posebne pogodnosti na Granici. Banska generalna komanda odgovara 25.02. govoreći o prednostima koje treba dati njemačkim zanatlijama pred srpskim trgovcima u Petrinji i Kostajnici, te o budućem ustrojstvu tih gradova kao vojnih komunitata. Tako je još jednom opstrukcijom zaustavljena realizacija već datog pozitivnog mišljenja. Ovdje treba napomenuti da u vrijeme ovako žestoke rekcije Banske vlasti u Petrinji još uvijek sa druge strane nije pokrenuta akcija za izgradnju rimočkatoličke župne crkve što svakako nije bez značaja.

Nakon dolaska na vlast Josipa II pravoslavni građani ponovo pokreću raniju akciju, njihovi predstavnici 23. maja 1783. godine odlaze u Beč i caru iznose zasluge svojih sugrađana za grad i Vojnu granicu i mole da im se dozvoli građenje pravoslavne crkve i postavljanje vlastitog sveštenika. Molbu su potpisali „alleruntertanigst gehorsamste Knechte“, Janko Sigur, Dmitar Todorović, Nikola Kunić i Stanko Kunić. Molba je napokon imala odjeka i pozitivno je rješena i tako su pravoslavni stanovnici Petrinje nakon više desetljeća borbe počeli upotpunosti uživati vjerska prava i slobodu.
Već iduće godine u gradu je zvanično osnovana pravoslavna parohija i postavljen paroh Nikola Vladislavljević (1784 – 1798). Od osnivanja u parohiji se počinju voditi i sve matčne knjige (rođenih-krštenih, vjenčanih i umrlih). Vrijedni ali očigledno i imućni vjernici vrlo brzo su pokrenuli akciju za izgradnju crkve, kupljen je plac u samom centru grada i otpočeta je gradnja. Tada podizane pravoslavne crkve u austrijskom carstvu građene su po zapadnim kriterijima, takav je bio propis, pa je tako i petrinjska crkva izgrađena u kasno baroknom stilu u obliku lađe. Gradnja je obavljena za to vrijeme u rekordnom roku i završena 1785. zaslugom „89 zaslužnih građana“ kako stoji u ljetopisu. Crkva je posvećena Sv Spiridonu Čudotvorcu a sam svečani čin obavio je tadašnji Gornjo-karlovački episkop Jovan Jovanović. Pravoslavna zajednica u gradu bila je ponosna na svoju crkvu i činjenicu da je ona u to vrijme bila jedna od najvećih i najljepših u cijelom vladičanstvu.

Polet i vjerski zanos ove zajednice uz napomenu da su nju činili uglavnom vrlo bogati ljudi, doveo je do brojnih akcija, obnovljen je rad srpske narodne škole i izgrađena crkva na pravoslavnom groblju posvećena Sv Nikoli.. Za godinu izgradnje ove crkve dugo vremena se pisalo da je to 1800. i da ju je podigao trgovac Nikola Dugobradović „vospaljen ognjem blagočestja“. Međutim nakon katastrofalnog potresa koji je zadesio Petrinju 2020. obnovljena je i znatno oštećena crkva Sv Nikole. Prilikom radova otkrivena je ispred oltara nadgrobna ploča na kojoj piše Jovan Polimac 27.03.1789. To je trgovac koji se spominje još u onom , ovdje navedenom popisu pravoslavnih stanovnika Petrinje 1777. godine. Ovo je još jedan očigledan primjer koliko se malo i tačno zna o mnogim događajima iz naše prošlosti.

Petrinjska parohija od osnivanja nalazi se u sastavu Karlovačkog vladičanstva koje je od 1776. bilo podjeljeno na devet protoprezviterata, od toga na Baniji dva, osmi glinski i deveti kostajnički koji se ubrzo dijeli na kostajnički i petrinjski. Novoformirani protoprezviterat imao je petnaest parohija, od Petrinje do Crkvenog Boka, u kome je 1800. u 1439 kuća živjelo 12 810 duša.

Petrinja je zahvaljujući svom vojnom statusu, sjedištu komande Drugobanskog krajiškog puka (regimente) i Banske brigade imala mogućnost razvoja i napretka. To se prije svega odrazilo na razvoj trgovine i raznih zanata ali i školstva, graditeljstva, saobraćaja i malih inustrijskih pogona. Kako grad raste i razvija se tako i pravoslavna zajednica. Po popisu 1800. u 73 kuće živi 448 pravoslavnih stanovnika a 1900. popisano je 736 pravoslavnih. Oni su uključeni u sve pore života, pored toga što se već tada nalaze na komandnim dužnostima u vojsci, postaju značajan činilac i u radu vojnih komunitata. Bogati trgovci grade velike kuće koje postaju ponos i ukras grada, ulažu u brojne novoosnovne institucije i snažno utiču na ukupan razvoj grada i kraja. Bilo je to vrijeme i prvih značajnih političkih nastupa svih stanovnika bez obzira na vjeru i narodnost. Pored zajedničkog ratovanja na brojnim ratištima diljem Evrope po prvi put se ostvaruje i jedinstvo u političkom i društvenom djelovanju. Pravoslavni stanovnici su ne samo aktivni učesnici već i prvaci burnih događaja iz 1848, prvih sjednica Sabora u kojima učestvuju i krajišnici. Na osnovu relevantnih izvora upravo su oni u gradu i šire bili nosioci progresivnih težnji i zajedništva snažno ispoljenog u ta teška i sudbonosna vremena.

Slobodno se može reći da je od osnivanja parohije i podizanja crkve za ovu relativno malu, ali složnu i moćnu pravoslavnu zajednicu, devetnaesti vijek uprkos brojnim burnim događajima bio vrijeme relativno mirnog djelovanja ali i napretka cijele zajednice. Bilo je to vrijeme u kome su iznikle mnoge značajne ličnosti. U Sv Spiridonu i ovoj parohiji kršteni su između ostalih austrijski generali i plemići Stevan Šupljikac ujedno i srpski vojvoda, feldmaršal Vojnović Emil, general Dušan Velebit, pukovnici Vaso Puškar, Nestor Halagić, Nikola Margetić, političari i trgovci Mojsije Baltić, Vaso Kotur, Jovan Stanković, Gajo Dizdar, Vaso Kavić, kaligraf Joakim Đaković, pjesnik Spiridon Jović, slikar Stanoje Jovanović, šumarski stručnjak i akademik Aleksandar Ugrenović, sveštenici Nikola Ercegovac i Babić Dane i brojni drugi koji su ostavili neizbrisiv trag u svom rodnom gradu, Baniji, Hrvatskoj, Austriji, Jugoslaviji a neki i dalje u svijetu. Bilo je to vrijeme kada su mnogi u ovom gradu živjeli kraće ili duže, pripadali pravoslavnoj zajednici, i svojim radom također ostavili upečatljiv i trajan zalog, visoki oficiri a mnogi i plemići Đorđe Duka general, Gavril Miletić pukovnik, Stefan Šupljikac major, Vaso Knežević general, Mane Maravić podmaršal, Arsenije Bugarin, Emanuel Rapaić pukovnik, Jefto Cvetojević pukovnik, David Vranešević, trgovci Andrija Mesarović, Đorđe Vujatović, Ambroz Petrović, Tošo Tomić, Kosta Halagić, Nikola Slavnić i brojni drugi. Većina njih našla je i svoje vječno počivalište na groblju Sv Nikola.

U parohiji su služili mnogi vrsni sveštenici koji su ostavili veliki trag u historiji pravoslavne crkve, ove parohije i grada. Posebno treba istaći Nikolu Begovića, Rafaila Kukića, Rodoljuba Pajića, Branka Jakšića, katihete Adama Muždeku, Šumonja Manu, Jovana Vorkapića i Šakić Nikolu
Interesantan je podatak da je petrinjska crkva jedina na Baniji i šire koja je posvećena Sv Spiridonu Čudotvorcu. Njegovo grčko porijeklo kao episkopa trimitunskog vezuje se uz samo porijeklo petrinjskih trgovaca koji su bili inicijatori i gradtelji ovog hrama i od tuda i ovaj neobični izbor za sveca. Međutim ima još jedna po meni mnogo važnija činjenica a to je da u Petrinji postoji veliki broj zanatlija tada već organiziranih u cehove a među njima su najznačajniji bili kožari, obućari, krojač i što je posebno interesantno lončari. Vjeruje se da je Sv Spiridon prvi napravio zemljeni lonac, vreću i košulju, pa je zato postao zaštitnik mutavdžija, grnčara, tkača i kovača. Pored esnafa (cehova) podjednako ga slave i majke i djeca. U toj činjenici također treba tražiti razlog za izbor baš ovog zaštitnika. Malo građana Petrinje zna da je Sv Spiridon uz Sv Lovru nebeski zaštitnik grada. To se najbolje može vidjeti na čuvenoj, najčešće reprodukovanoj slici (grafici) cijelog grada, sa početka devetnaestog vijeka, gdje su u gornjem desnom i lijevom uglu prikazani i Sv Siridon i Sv Lovro. Ime ovog sveca nose još pravoslavne crkve u Peroju (Istra) i Trstu, dvije u to vrijeme najzapadnije crkve u vladičanstvu. Od same izgradnje crkve u Petrinji uspostavljena je i čvrsta i trajna veza sa parohijom u Trstu. Prve bogoslužne knjige i crkvena pravila u Petrinju stižu iz Trsta. Više sveštenika odlazilo je iz Petrinje na službu u Trsti ili ornuto vraćalo se u Petrinju. Ova neistražena veza svakao je u to vrijeme značajno uticala na brojne aktivnosti ove parohije.

Od osnivanja parohije i izgradnje crkve može se zaključiti da je njen najveći doprinos bio na razijanju svijesti o pripadnosti pravoslavnoj crkvi, potrebi očuvanja iste, duhovnoj izgradnji, saznanja o identitetu, očuvanje jezika i ćirilice, općoj prosvijećenosti i kulturi. Podatak da je srpska narodna škola jedna od pet ovakovih škola u Krajini koja je imala kontinuitet djelovanja od postanka u vrijeme gradnje crkve pa sve do zabrane djelovanja sa početka Velikog rata dovoljno govori o njenoj ulozi. Nije naodmet pomenuti da je ove škole financirala isključivo zajednica kojoj je pripadala. Na ponos ove parohije je i podatak da je ugostila dvojicu najvećih prosvjetitelja u Srba, prvo Dositeja Obradovića (1761) a zatim četrdesetak godina kasnije Vuka Stefanovića Karadžića. U ljetopisu jasno stoji da su obojica u Petrinji boravili zahvanjujući pravoslavnoj zajednici. Jedan i drugi su sačuvali svoja poznanstva i nastavili te kontakte a pogotovo Vuk koji je imao bogatu prepisku i od svojih prijatelja dobio brojne podatke, zapise i priloge.
Zahvaljujući imućnim vjericima još od akcije izgradnje crkve uspostavljena je tradicija zadužbinarstva. Upravo ovaj vid pomoći u funkcionisanju petrinjske parohije i njenih institucija bio je poznat u cijelom vladičanstvu pa i šire obzirom da su mnogi zadužbinari iz Petrinje pomagali i rad institucija i van grada a posebno Maticu srpsku u Novom Sadu. Najveći i najpznatiji zadužbinari bili su Nikola Jelić, Katarina Popović i Gavril i Marija Višošević. Imovina CO stečena uz pomoć darovatelja do Velikog rata iznosila je blizu 150 000 kruna. Do Drugog rata CO rasolagala je sa nekoliko kuća, Hotelom, parohijskim domom u centru grada i drugom brojnom vrijednom imovinom.

Cijeli devetnaesti vijek i pored očigledno napretka u odnosima dvije zajednice, koje je suštinski dijelila samo pripadnost dvema različitim crkvama iste vjere, nisu prestajali napadi na pravoslavnu crkvu i vjernike. Oni su uglavnom bili istitucionalni, ograničeni na onemogućavanje rada kao i pokušaja širenja rada i nadležnosti, utjecali na sudbine pojedinaca kroz onemogućavanje rada i napretka u službi. Pritisak je vršen preko RKC, prosvjetnih i vojnih vlasti. Iako zakonski potvđena prava u praksi se nisu poštivala. Borba protiv takovog stanja bila je kroz cijelo vrijeme i ona je zavisila od toga tko je bio na čelu parohije, tko je bio sveštenik a često i od komandanata pukovnije i brigade. To je vrijeme intenzivne borbe za punu jednakost i ravnopravnost i slobodno izjašnjavanje građana. Stanje u odnosu dvije zajednice usložava se pojavom političkih stranaka i objavljivanjem njihovih programa. Sa vjerskih odnosa sve više se prelazi na temu nacionalne pripadnosti i prava. Također sve više se u političkom radu primjenjuju grube metode pa i fizički nasrtaji na imovinu, pojedince i zajednicu.

Ovdje treba istaći da su mnogi građani Petrinje od osnutka ove parohije bez obzira što su bili rimokatolici, prihvatili istu kao bratsku i podržavali razvoj ove zajednice. Poznato je da su za vjerske praznike obe crkve bile ispunjene i vjernicima druge vjere. Ovaj običaj zadržao se gotovo do Drugog svjetskog rata. Najimpresivniji podatak u historije ove zajednice zabilježen je u vrijeme proslave Bogojavljenja kada je litija išla od crkve Sv Spiridona pa sve do Kupe. U velikoj koloni bili su i brojni rimokatolici pa čak i mladi katolički svećenici. Bio je to najljepši iskaz hrišćanskog zajedništva. Jedan događaj posebno je bio urezan u sjećanje grada a odnosi se na događaj od 21.07.1831. godine kada je grom udario u crkvu i zapalio je. Brojni građani su odmah priskočili gašenju požara a među njima i rimokatolici, po predaji u nedostatku vode oni su požar gasili i mlijekom. Imena ovih građana bila su upisana u crkvi i Sv Spiridon je obavezno zvonio kada bi umro netko od tih građana. Na službi u crkvi bili su često prisutni, kako je navedeno, i rimokatolici a poznato je da su znali i pjevati u zajedničkom horu što je popraćeno uz veliko odobravanje građana. Mnogi katolici učestvovali su svojim prilozima u podizanju svih hramova koji su nanovo podizani pa i ovog zadnjeg. Sve ovo treba sagledati u opisu ove svijetle ali i žalosne historije petrinjske pravoslavne crkve i njenih parohijana.

Novostvorene političke stranke tzv. nacionalne orjentacije u svoje programe su unijele jasno negiranje postojanja bilo kog drugog naroda osim hrvatskog a u skladu sa tim tražili su zabranu rada pravoslavne crkve, ukidanju njenih škola i institucija, zabranu upotrebe ćiriličnog pisma. Ovaj, ovdje ovako, sažeti program uglavno prihvataju i brojne katoličke organizacije koje se također osnivaju krajem devetnaestog vijeka. Svi ovi programi imaju najveću podršku u bivšoj Vojnoj krajini čiji se stanovnici ne snalaze najbolje nakon ukidanja iste i spajanja sa tzv. Civilnom Hrvatskom. Promjena cjelokupnog sistema izazvala je kod ovog stanovništva stanje potištenosti i ugroženosti ali i povećanog siromaštva. Upravo stoga novi politički pravac dobro je primljen i u značajnom djelu građanstva Petrinje.

Kada dolazi do radikalizacije političkih zahtjeva i prvih demonstracija i nereda u Zagrebu, isti događaji se brzo prenose i na situaciju u Petrinji. Krajem devetnaestog vijeka među vjerski i nacionalni odnosi vidno su poremećeni, iz prostog razloga što je nezadovoljstvo hrvatskih desničara, umjesto prema postojećem sistemu, bilo usmjereno iz nekih iracionalnih razloga prema Srbima i pravoslavnoj crkvi u Hrvatskoj.

Nakon atentata na prestolonasljednika Franca Ferdinanda 1914. u Petrinji su, ubrzo nakon Sarajeva i Zagreba, održane 1. jula slične demonstracije. One se po snazi, okrutnosti i bezprizornosti nisu ni najmanje razlikovale. Razularena rulja, kako piše „Branik“ kamenjem je uništila gotovo sve srpske kuće, među njima i kuću paroha Pajića, hotel Cara Austrijskog, zgradu srpskog Sokola, Srpsku štedionicu, sve privatne srpske radnje, a nije bila pošteđena ni sirotinja, kao ni bolesni ukućani. Reakcija državnih organa, uprskos zgražavanja javnosti, gotovo je u potpunosti izostala. Nakon izbijanja rata prestale su raditi srpske organizacije, zabranjena je upotreba ćirilice i počeli sudski progoni Srba koji su odobravali atentat u Sarajevu i osuđivali napad na Srbiju. U junu 1916. oskrnavljeno je groblje Sv Nikola a u septembru su prvo skinuta sa crkve dva mala zvona, također i sa kapele a zatim i veliko zvono. Posljedice svih ovih događaja bile su višestruke i trajne.

Oporavak zajednice nakon kraja rata i formiranja nove države bio spor i opterećen stalnim novim političkim sukobima. Začudo suprotno očekivanom srpska-pravoslavna zajednica u gradu je slabila a ne jačala. Podjela po nacionalnoj osnovi je bile sve izraženija i veća. Prema zadnjem doratnom popisu stanovništva 1931. godine u gradu je živjelo 5536 stanovnika od toga 962 pravoslavna.

Uspostavom NDH 1941. odmah su donesene brojne uredbe i zakoni koji su direktno bili upereni protiv Srba i stanovnika pravoslavne vjere. Iako je na poziv RKC 150 pravoslavaca prihvatilo prelaz na rimokatoličku vjeru to im ništa nije pomoglo. U gradu je počeo nezabilježen teror. Do kraja 1942. iz grada je nestalo cjelokupno srpsko-pravoslavno stanovništvo. Najveći dio je deportovan u Srbiju, dio je ubijen u okolici grada u vrijeme najžešćeg terora, uplašeni su potom sami izbjegli, dio je odveden u logore, Danica, Jadovno i Jasenovac gdje su gotovo svi postradali. Opljačkana je sva pokretna i nepokretna imovina, od Srba je preuzeto preko pedeset što manjih i većih radnji do tvornice mesa i suhomesnatih proizvoda Krajčinović Rade koja je u to vrijeme po ostvarenim poslovnim rezultatima bila jača od tvornice Gavrilović. Po nalogu ustaškog stana u Petrinji u augustu je počelo rušenje crkve Sv Spiridon. Posao je povjeren zidarskom majstoru Cvetniću iz Župića. Prethodno je iz crkve i parohijskog doma opljačkan sav pokretni nepokretni inventar iako je iz drugih, također srušenih pravoslavnih crkava na Baniji, sav vrijedan inventar i knjige pohranjen upravo u Petrinji. Iz za sada nepoznatih razloga to nije učinjeno sa vrijednostima iz petrinjske crkve i za većinu njih se ne zna gdje su. Također nije poznato zašto je rušenje crkve tako dug trajalo, sve do kraja godine. Samo rušenje, ilegalno je iz kuće trgovca Jasić Stojana snimio dr Peternek Zlatko i tako za historiju dokumentovao ovaj vandalski čin.

Nakon završetka rata u Petrinji gotovo nije bilo pravoslavnih vjernika. Paroh Branko Jakšić došao je odmah po oslobođenju i našao se u opustošenoj parohiji pred brojnim gotovo ne rješivim problemima. Od preživjelih starih Petrinjaca iz progonstva i izbjeglištva se vratio tek manji dio. Noseći teško breme i dalje su nastavili živjeti u strahu kao da rat i nije završio. Rijetki su uspijevali povratiti svu svoju nepokretnu imovinu koja je bila opljačkana i devastirana a potom nakon rata i podržavljena. Tako su bez sredstava za rad morali obezbjediti bilo kakvu egzistenciju. Paroh je božju službu obavljao u parohijskom domu. CO je tražila povraćaj imovine ali u tome nije imala uspjeha. Zbog nedostatka sredstava i crkva Sv Nikola na groblju bila je prepuštena propadanju. Vlast je na svaki način vršila opstrukciju pokušaja SPC da povrati svoju imovinu i da se pristupi izgradnji novog hrama.

Dvadeset godina na mjestu bivše crkva samo je željezna ograda svjedočila o ranijem postojanju neke građevine a onda je na tom mjestu izgrađen autobusni kolodvor.

Proslava Sv Spiridona Čudotvorca 2023. godine u obnovljenom hramu

Iako je u gradu paroh protoprezviter-stavrofor Jakšić uživao velik ugled ipak je svoje aktivnosti održavao gotovo ilegalno. Malobrojni vijernici dolazili su u parohijski dom kriomice a također sa strahom primali sveštenika u kuću. Ipak i u ta za crkvu teška vremena bili su oni koji su i dalje ostali vjerni SPC.

Obavljana su i krštenja, pa je tradicija da iz ove parohije izrastaju značajne ličnosti nastavljena.

Prošlo je trideset godina od rušenja crkve i usprkos deklarativnim obećanjima o potrebi uspostave stanja prije rata nije bilo pomaka. Prota Jakšić gotovo pred sam odlazak u penziju počinje akciju na dobijanju dozvole za izgradnju nove crkve, određivanju lokacije i osiguranja financijskih sredstava za ovu akciju. Napokon započeta je gradnja novog hrama, nekih pedesetak metara od ranije lokacije, uz izbor projekta koji svojom skromnošću i izgledom nije bio posebno impresivan. Uz velike poteškoće zahvaljujući pomoći pojedinaca, pogotovo onih iz dijaspore, gradnja je završena i 1976. godine novu crkvu Sv Spiridon posvetio je tadašnji vladika Simeon (Zloković). Izgradnjom crkve stvoreni su uvjeti za normalan rad paroha i njegovih vjernika. To je bilo vrijeme kada se ponovo značajan dio stanovnika okreće vjeri i taj proces će kulminirati početkom devedesetih i nagovještaja raspada Jugoslavije. Populistička politika sa nacionalnim predznakom, zaoštreni međunacionalni odnosi, okrenula je građane više vjeri i crkvi.

Međutim povećan inters za nacionalno pitanje, vjeru i za odnose i stanje u zemlji ovoj zajednici ponovo donose probleme. U političkim raspravama i sukobima sve češće na meti je i pravosslavna crkva u gradu. Sa polja politike polako se prelazi na polje terora, na meti hrvatskih nacional-šovinista su kuće istaknutijih politički angažiranih Srba koje se noću miniraju. Uskoro počinje i miniranje privatnih lokala i radnji a u noći 12 augusta 1991. minirana je crkva Sv Spiridon. Prošlo je šesnaest godina od njene izgradnje a kao da se ništa nije promjenilo od 1941. godine, ponovo su uzavrela stare strasti.
Četiri godine krvavog građanskog rata donose velika stradanja, razaranja i brojne nevolje svim stanovnicima bez obzira na vjeru i naciju. U gradu su porušene i sve bogomolje RKC a svi učesnici ovog sukoba nikada se više nisu pozivali na Boga. Parohija je nastavila radom u ratnim uvjetima, služba je vršena u hotelu Banija i parohijskom domu. Godine 1994. pokrenuta je inicijativa za izgradnju novog, trećeg hrama Sv Spiridona. Projekat je naručen u Patrijaršiji SPC i ubrzo su, uglavnom grđevinski poduzetnici koji su živjeli u gradu o svom trošku, počeli izgradnju i to na mjestu nekadašnjeg prvog hrama. Udareni su temelji i podignut je dio zidova. Političke i ratne okolnosti nisu dozvolile ostvarenje ovog cilja. Nakon „Oluje“ 1995. i poraza RSK srpsko stanovništvo je većinom napustilo svoja vjekovna ognjišta u gradu i na Baniji.

Dio pravoslavnog stanovništva koji je ostao u gradu kao i oni koji su se u međuvremenu vratili bili su suočeni sa ozbiljnim sigurnosnim i egzisencijalnim problemima. U vrijeme velike netrpeljivosti i svakovrsnih prijetnji postavilo se pitanje i opstanka ove zajednice. Općinske vlasti su, očigledno nakon dugog premišljanja, 1976. donijele odluku i buldozerom uklonile u ratu započetu građevinu crkve. Tako je otpala mogućnost da se nastavkom izgradnje pokrije sraman čin iz 1991. godine. Kroz djelovanje humanitarnih organizacija, međunarodnih organizacija i pojedinaca iz vlasti djelomično je ohrabrena mala zajednica i nada na opstanak. Ubrzo se uključuje i SPC koja u napuštene krajeve šalje sveštenike i vladike da nekako pomognu napuštenom stadu. Upornim radom novi petrinjski paroh, tek trinaesti po redu od onivanja parohije, uspjeva okupiti i ohrabriti preostale vjernike.
Iako izloženi raznim zabranama, pritiscima i prijetnjama parohijani Petrinje na čelu sa parohom Sašom Umićevićem pokreću akciju za izgradnju novog hrama. Godine 2018. dobijena je građevinska dozvola, raskrčene ruševine drugog hrama i iduće godine započeta izgradnja četvrte crkve Sv Spiridona. Crkva niče kao Feniks iz pepela. Ako je pokrovitelj Čudotvorac onda ovaj hram kao nitko drugi sa pravom nosi njegovo ime. Malo je u historiji primjera da je jedan hram iznova podizan čak četiri puta. Izvode se još radovi na uređenju unutrašnjosti hrama i oslikavanje ikona. To će biti, za mnoge stanovnika i radoznalih posmatrača, završni čin jedne gotovo nemoguće misije.

Ustaški grafiti na hramu Sv. Spiridona Čudotvorca u Petrinji

Međutim samim činom izgradnje crkve koja je toliko puta u prošlosti bila izložena ispoljavanju najnižih i najružnijih ljudskih poriva, njena priprema za veliku 240. godišnjicu nikako neće biti spokojna. I dalje se nastavlja sa ispoljavanjem mržnje i netolerancije. Crkva je još tokom gradnje nekoliko puta išarana ružnim i prijetećim porukama. Isto se događalo i sa parohijskim domom, koji je zbog svoje izuzetne ljepote bio pod zaštitom kao kulturno dobro i zato pred potres u potpunosti obnovljen, izložen također neprimjerenim porukama i drugim oblicima vandalizma. Nakon potresa uz velike napore države i restauratorskog zavoda iz Zagreba obnovljena je u potpunosti i crkva Sv Nikole na groblju ali je i ona odmah bila oskrnavljena.

Značaj ove parohije nije samo za pravoslavne kojima ona pripada već sasvim jasno i za cijeli grad i kraj. Njeni istaknuti parohijani su zadužili sve one koji vole ovaj grad i njihova imena trebaju biti upisana zlatnim slovima u historiju ovog grada kao i u pamćenje svih njegovih stanovnika. Građevine koje su oni podigli su ono po čemu i danas prepoznajemo Petrinju. Ovo je tek, sa moje strane, samo mali pokušaj da se osvijetli bar dio jedne prošlosti i razbiju mnoge predrasude kako bi se omogućilo da napokon, i oni koji su u bilo kom pogledu manjina također imaju pravo da slobodno i ravnopravno žive u svom gradu. Nada da se ovako značajan i velik jubilej ipak proslavi u radosti i veselju a ne u brigama postoji samo ako pravilno i ozbiljno shvatimo ovdje ispisane historijske činjenice i poruke koje jasno govore o postojanju i neuništivosti ove crkve mučenice.

Branko Krnjaić