Ljubav je jača od tenka

DVOR NA UNI - U Kosni, selu nedaleko Dvora, prije sukoba devedesetih živjelo je gotovo 250 stanovnika, ali su svi izbjegli za Oluje: poslije rata se svom domu vratilo njih dvadeset, no danas selo od potpunog nestanka i zaborava čuva jedva desetak, uglavnom vremešnih povratnika.

– Kad god uspoređujem predratno vrijeme s današnjim, obuzmu me tuga, jad i čemer, pa sve nešto nastojim što manje i što rjeđe o tome misliti – kaže nam ‘u glavu’ 78-godišnja Milica Borojević.

– Nema nas u Kosni više od deset, a sve jedno starije i bolesnije od drugoga. Dvor nam je sve dalji, bašče sve manje, stoke skoro i nema, njive nam neobrađene, a livade nepokošene. A Zagreb se čini kao na kraju svijeta. Da ustanu moji đedovi iz groba, ne bi vjerovali na što je spalo nekad bogato selo vrijednih, vedrih, dobrih i nadasve složnih ljudi. Ni mi preostali nećemo još dugo, a kad se zaključa posljednja kuća bit će kao da Kosne nikada nije bilo. Eto, zato me žalost dohvati čim na to pomislim – govori sjetno. Nema Milica vremena obrađivati vrt ili držati stoku, jer danju i noću njeguje svog teško bolesnog i jedva pokretnog supruga Đuru.

– U braku smo ravno 65 godina, što vam baš nije mala stvar. Bilo je među nama dobrih i loših dana, tuge i radosti, ali moram reći da je moj Đuro bio uz mene i kad možda nije trebao. Uvijek sam imala njegovu potporu i razumijevanje, pa kako sad da ja njega zanemarim, nakon dviju teških operacija koje je jedva preživio? Uostalom, on je sve što danas imam: kći Mirjana s obitelji živi u Srbiji, a sin Željko radi u pilani u nedalekim Unčanima, no rijetko nas uspije obići, prezaposlen je i sam je boležljiv. Obje naše penzije jedva dosegnu 400 eura, a moramo ih razvlačiti k’o gumu do ruba pucanja i pritom paziti da ne preskočimo nijednu obavezu i nijedan ispostavljeni račun. Kad bi se to dogodilo, nikad se više ne bismo izvukli iz te rupe. Spašava nas ipak to što nam svaki dan sisački Crveni križ dostavi ručak, što za nas dvoje bude sasvim dovoljno hrane – opisuje nam svoju i muževljevu svakodnevnicu naša sugovornica.

Ni sama ne znam radujem li se novoj kući: nekako smo navikli na ovu staru, u potresu oštećenu, i baš nam se ne ide iz nje. Ali to ne morate zapisati, možda se država naljuti, kaže Milica

Đuri je prije petnaestak godina zatajilo srce, a život mu je u posljednji trenutak spašen u Krapini: premda su liječnici bili suzdržani u prognozama. Rizična operacija je uspjela, pa se čovjek mogao vratiti normalnom životu, no samo desetak godina, dok srce opet nije stalo. Druga je operacija obavljena u Sisku, ali poslije nje Miličin suprug više ne može ni bez gomile lijekova ni bez ženine pomoći; jedva je pokretan, a sporazumijeva se s velikim naporom. Iako ga nismo htjeli zamarati novinarskim pitanjima, pomno je pratio što nam Milica govori, čak bi je tu i tamo ispravljao – no sve onako sa smiješkom i odobravanjem.

– Svašta smo mi u životu prošli, ali najteže nam je bilo kad smo morali ostaviti Kosnu u bijegu pred Olujom. Danas zapravo ne znam točno zašto smo bježali, no tada se na sve strane pričalo o tome kako će nas Hrvati ubiti ako nas zateknu kod kuća, pa se strah uvukao duboko u kosti. Tek ćemo kasnije od onih rijetkih koji su ostali saznati da im se ništa nije dogodilo. Hrvatska vojska je došla i prošla, a ponegdje i pomogla onima koji su ostali. Uglavnom, završili smo u Srbiji, u jednom selu kraj Apatina. Radili smo u vinogradima za smještaj i hranu, a nakon tri godine izvadismo potrebne dokumente i vratismo se na Baniju. Jedva smo to dočekali, naša nam je kuća bila k’o dvorac iz bajke, unatoč tome što je bila devastirana i opljačkana. Počeli smo opet od početka. Stigli smo u proljeće, pa su okolne šume bile pune gljiva: mi bismo ih svaki dan brali, pa prodavali u Dvoru. U jesen smo kupili kestenje i tako se kroz tri godine zaradilo za obnovu kuće i život, pogotovu kad smo ponovno obradili bašču. Sjela je tada i Đurina mirovina, četiristotinjak kuna, a i ja sam ostvarila ponešto od starosne. Kad nam je država dala kravu, a mi zametnuli ponešto kokošiju, sve je krenulo nabolje – prisjeća se Milica.

Za banijskog potresa otprije pet godina, kuća Borojevićevih pretrpjela je ozbiljna oštećenja, počevši s temeljima: statičari su na nju nalijepili žutu naljepnicu i upozorili ih na opasnost boravka u takvom objektu. No par nije želio sa svoga ognjišta nikamo, unatoč tome što im je prvo bio ponuđen smještaj u Glini, u montažnim barakama, a potom i u Dvoru, u praznom stanu koji bi prije useljenja morali sami opremiti. Ni jedno ni drugo za njih nije bilo prihvatljivo, pa još strpljivo čekaju da započnu radovi i da im se izgradi nova kuća za koju su ishodili potrebna rješenja i papire.

– Ni sama ne znam radujem li se novoj kući: nekako smo navikli na ovu staru, u potresu oštećenu, i baš nam se ne ide iz nje. Ali to ne morate zapisati, možda se država naljuti. Ovdje smo proživjeli cijeli život i lijepo nam je bilo sve dok se moj Đuro nije razbolio. I meni su našli nekakvog vraga, pa sad idem na pretrage. Al’ kad se ljudi vole, sve se nedaće mogu pobijediti: ljubav je ipak jača i od tenka – zaključuje povratnica Milica Borojević.

Vladimir Jurišić; Portal Novosti