Sva Radojkina djeca

Učitelji moje generacije stalno su razmišljali o svojim učenicima – Radojka Kutlija | Foto: Vladimir Jurišić

DVOR NA UNI - U Matijeviće, na samoj granici s Bosnom i Hercegovinom, Radojka Kutlija (78) doselila se odmah nakon što je u Petrinji završila Pedagošku akademiju 1969. jer je odmah dobila posao u ondašnjem Bosanskom Novom. Kao nastavnica kemije i biologije zaposlila se u osnovnoj školi u kojoj je provela cijeli svoj radni vijek, 38 godina. Radojka živi sama, suprug Božo umro je prije dvadesetak godina, a sinovi Boris i Goran sa svojim su obiteljima u Švedskoj.

– U nas ima mnogo praznika, svih vrsta, ali najveći moji praznici su kada mi dođu moji sinovi sa snahama i unucima. Odjednom kuća oživi, mi se pogostimo i napričamo do mile volje. Jako sam ponosna na svoje sinove što su osnovali obitelji, što su mi podarili unuke, što su vrijedni i radišni. Zbog toga mi ova samoća nije nimalo teška – govori nam Radojka Kutlija.

Gotovo četrdeset godina rada u prosvjeti, u odgoju i obrazovanju djece Radojku je u dobroj mjeri oplemenilo i obrazovanje smatra najvažnijim zadatkom i potrebom bilo kojega društva. I danas pomno prati što se događa u školstvu, uspoređuje svoja iskustva sa današnjim obrazovanjem djece i tu i tamo, uza sav napredak novih metoda i tehnologije, nije u potpunosti zadovoljna pristupom u odgoju i obrazovanju, kako od strane prosvjetnih radnika, tako i djece i njihovih roditelja.

– Uočavam velike razlike od vremena kad sam ja radila i danas, posebno kad je u pitanju odnos učenika prema nastavnicima. U moje vrijeme mi nismo samo obrazovali djecu već i odgajali, a posebnu ulogu u odgoju su imali razredne starješine. Dobro smo poznavali svako dijete, uočavali njegove dobre i loše osobine i usmjeravali ga i pripremali za budućnost, često više nego njegovi roditelji. Žalosti me što danas nastavnici odrade svoje smjene i satove, odlaze kući i više ni ne razmišljaju o svojim učenicima i problemima u razredu. Ostavljaju to za idući sat. Učitelji moje generacije stalno su razmišljali o svojim učenicima i pronalazili rješenja za probleme na koje su nailazili. Zbog toga smo bili poštovani i od učenika i od njihovih roditelja – objašnjava nam Radojka Kutlija.

Ponekad, i kad nemam nekog naročitog posla u Novom, odlazim tamo prošetati uz Unu, sve kako bih možda srela nekog svog učenika i kako bismo se dobro napričali i prisjetili zgoda i nezgoda u njihovu ranom djetinjstvu, objašnjava nam Radojka Kutlija

Da je upravo takav odnos prema obrazovanju i učenicima ostavio duboke tragove, Radojka doživljava kad god ode preko Une u Novi Grad, ondašnji Bosanski Novi. Još ni jednom nije otišla a da tamo nije srela nekog od svojih učenika koji joj se redovno jave, pozdrave ju, porazgovaraju o prošlim vremenima i na neki način daju joj do znanja da je od njih izgradila ne samo obrazovane osobe, već i ljude.

– Čim me vide na ulici moji bivši učenici, danas vremešni i zreli ljudi, prilaze mi oduševljeno i pozdrave me kao nekoga tko im puno znači. To me čini sretnom jer vidim da je gotovo četrdeset godina mog rada u školstvu ostavilo dubok trag u tim ljudima. Ponekad, i kad nemam nekog naročitog posla u Novom, odlazim tamo prošetati uz Unu, sve kako bih možda srela nekog svog učenika i kako bismo se tada dobro napričali i prisjetili zgoda i nezgoda u njihovu ranom djetinjstvu – objašnjava nam Radojka Kutlija.

Kad se zbroje mirovina od pokojnog supruga i njena, Radojka živi od 700 eura mjesečno što smatra sasvim dovoljnim primanjima za život. Svjesna je da ima ljudi, čak i u njenom okruženju, koji preživljavaju sa dvostruko manje novca, pa smatra da nema nikakvo pravo, a ni potrebu da se žali. Ako u nekom trenutku “zagusti”, tu su njeni sinovi da pomognu i život ide dalje.

Još davno, dok je bila mlada nastavnica, Radojka je ozlijedila kralježnicu i otada bolovi ne prestaju, a bez štaka se gotovo i ne može kretati. Redovito posjećuje centre za rehabilitaciju, malo “popravi” stvar pa funkcionira do sljedećeg odlaska u banju ili lječilište. Upravo zbog toga, o Radojki vode računa u Crvenom križu iz Dvora, čiji djelatnici je redovito posjećuju.

– Najmanje dva puta tjedno posjeti me Marina Jovanić iz Crvenog križa, a često i iznenada naleti kad je u prolazu da vidi kako sam i da li mi što treba. Marina je izuzetno vrijedna i osjećajna osoba i ona mi puno znači. Pospremi kuću, unese drva, zna i pripremiti doručak onih dana kad dođem iz banje i kad se osjećam umorno. Uvijek mi donese potrebne namirnice i lijekove i prosto ne znam što bih kad ne bi bilo Marine. Ako ikako možete, molim vas, pohvalite moju Marinu koja mi strašno puno znači – predlaže nam Radojka Kutlija.

Život Radojke i pokojnog supruga Bože bio je gotovo idiličan, sve do posljednjeg rata. Sve do Oluje nekako su prepinjali i dovijali se kako su znali i umjeli, ali kako je grmljavina topova bivala sve bliža, morali su napustiti Matijeviće. Automobilom su prešli Unu i nastavili do Banjaluke. Kako je u vozilu bilo malo dijete, Vanja, kći Radojkinog starijeg sina Borisa, policijske i vojne patrole su ih propuštale bez naročite kontrole. Čim su prešli granicu Bosne i Srbije, policija ih je htjela usmjeriti prema Kosovu. Objasnili su da imaju rođaka potpukovnika u Beogradu i da idu k njemu. Nakon dugih pregovora i razgovora nastavili su put i poslije brojnih peripetija završili su u okolici Novog Sada.

– Tu smo ostali svega mjesec dana, a onda smo se vratili u Bosanski Novi jer su me u bivšoj školi tražili da se, ako ikako mogu, vratim na posao, što sam i učinila. Živjeli smo u Novom, ali smo stalno pogledavali prema našoj kući u Matijevićima i tek smo se, pet godina poslije Oluje vratili u svoju prilično devastiranu kuću u Matijevićima – završava svoju priču Radojka Kutlija.

Vladimir Jurišić; Portal Novosti